NEKADA su ljudi izbjegavali one koji su patili od poremećaja raspoloženja. Mnogi od njih zbog toga su postali svojevrsni izopćenici iz društva. Drugima je pak bilo teško pronaći ili zadržati posao, a neke su izbjegavali i članovi vlastite obitelji. Takvo je ponašanje često samo pogoršavalo njihov problem i onemogućilo im da dobiju potrebnu pomoć.

Međutim, posljednjih se nekoliko desetljeća mnogo saznalo o kliničkoj depresiji i bipolarnom poremećaju. Sada je već dobro poznato da su to bolesti koje se mogu liječiti. No dobiti pomoć nije uvijek jednostavno. Zbog čega?

Poremećaj raspoloženja ne dijagnosticira se jednostavnom analizom krvi ili rendgenom. Za to je potreban duži vremenski period tijekom kojeg se prati ponašanje te način razmišljanja i sposobnost prosuđivanja određene osobe. Da bi se dijagnosticiralo taj poremećaj, mora biti prisutno više simptoma. Problem je u tome što članovi obitelji i prijatelji ponekad ne prepoznaju da se radi o poremećaju raspoloženja. “Čak i kada se drugi slažu oko toga u čemu se ponašanje neke osobe razlikuje od normalnog”, piše dr. David J. Miklowitz, “njihovo mišljenje o uzrocima takvog ponašanja može se uvelike razlikovati.”

Nadalje, čak i kada su članovi obitelji svjesni da se radi o ozbiljnom problemu, bolesnika može biti teško uvjeriti da mu je potrebna liječnička pomoć ili pak, ukoliko se radi o vama, nemate volje potražiti pomoć. Dr. Mark S. Gold piše: “Možda povjerujete u ono o čemu razmišljate dok ste deprimirani, a to je da ste beskorisni i da za takve kao što ste vi ionako nema nade, pa čemu onda tražiti pomoć. Možda biste htjeli porazgovarati s nekim o svom problemu, no smatrate da je depresija nešto čega se treba sramiti i da ste sami krivi za to što vam se događa. (...) Možda i ne znate da su  upravo ti osjećaji simptomi depresije.” Međutim, onima koji pate od teške depresije medicinska je pomoć neophodna.

Naravno, svakoga s vremena na vrijeme obuzme osjećaj malodušnosti, no to ne znači da pati od poremećaja raspoloženja. No što ako su takvi osjećaji intenzivniji od obične melankolije? Što ako potraju neobično dugo — možda dva tjedna ili više? Isto tako, recimo da zbog turobnog raspoloženja ne možete normalno funkcionirati, primjerice na poslu, u školi ili u društvu. U tom bi slučaju možda bilo mudro zatražiti pomoć stručne osobe specijalizirane za dijagnosticiranje i liječenje depresije.

Ukoliko se ustanovi da se radi o depresiji koja je posljedica biokemijskog poremećaja, liječnik može prepisati lijekove. U suprotnom, može preporučiti psihoterapiju kako bi se bolesnik naučio nositi sa svojom bolešću. Ponekad kombinacija obiju metoda dovede do dobrih rezultata. * U svakom slučaju, važno je poduzeti inicijativu i potražiti pomoć. “Mnogi se bolesnici boje i srame svoje bolesti”, kaže Lenore, koju smo spomenuli u prethodnom članku. “Međutim, još je gore sumnjati da imate problem, a ne potražiti pomoć koja vam je potrebna više od ičeg.”

Lenore priča: “Praktički sam godinu dana bila vezana za krevet. A onda sam jednog dana, kad sam se osjećala malo bolje, odlučila nazvati liječnika i zakazati pregled.” Dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj te je dobila lijekove. To je bila prava prekretnica u njenom životu. “Otkako uzimam lijekove osjećam se sasvim normalno”, kaže ona, “samo se moram stalno podsjećati na to da će mi se svi prijašnji simptomi vratiti prestanem li ih uzimati.”

Slično je i s Brandonom, koji pati od depresije. “U tinejdžerskim sam se godinama”, kaže on, “često bavio mišlju da počinim samoubojstvo zbog toga što sam se osjećao krajnje beskorisnim. No tek sam u dobi od preko 30 godina otišao liječniku.” Brandon isto kao i Lenore uzima lijekove kako bi se lakše nosio sa svojom bolešću. No to nije sve. “Da bih si još više pomogao”, kaže on, “pazim na svoj um i tijelo. Odmaram se i pazim što jedem. Isto tako, um i srce punim ohrabrujućim mislima iz Biblije.”

Međutim, Brandon ističe da je klinička depresija zdravstveni problem — ne pokazatelj nečijeg lošeg  duhovnog stanja. Svjesnost te činjenice itekako je važna za nečiji oporavak. On kaže: “Jednom mi je jedan kršćanin u dobroj namjeri ukazao na redak iz Galaćanima 5:22, 23 u kojem stoji da je radost plod Božjeg svetog duha i rekao mi da je moja depresija najvjerojatnije posljedica nekog mog postupka kojim kočim njegovo djelovanje. Nakon toga obuzeo me još veći osjećaj krivnje te sam pao u još težu depresiju. No nakon što sam dobio potrebnu pomoć, crni oblaci nada mnom počeli su se razilaziti. Osjećao sam se puno bolje! Jedino žalim što nisam prije potražio pomoć.”

Čak i nakon što se bolesniku uspostavi dijagnoza te se započne s liječenjem, on će vjerojatno i dalje osjećati posljedice tog poremećaja. Kelly, koja se bori s teškom depresijom, sretna je što je dobila stručnu pomoć, zahvaljujući kojoj se lakše nosi sa svojom bolešću. Međutim, ustanovila je da je i podrška drugih itekako važna. Ispočetka je oklijevala obratiti se nekome za pomoć jer je mislila da će tako samo opteretiti druge svojim problemima. “Morala sam naučiti potražiti pomoć, ali i prihvatiti je”, kaže ona. “Tek kada sam otvoreno progovorila o svojim osjećajima, stanje mi se prestalo pogoršavati.”

Budući da je Jehovin svjedok, Kelly zajedno sa suvjernicima prisustvuje sastancima koji se održavaju u Dvorani Kraljevstva. No ponekad joj čak i te radosne prilike predstavljaju izazov. “Često mi se dogodi da ne mogu podnijeti svjetlo, kretanje ljudi oko sebe i buku. To u meni izazove osjećaj krivnje te počnem razmišljati kako je bolest zapravo odraz moje ‘neduhovnosti’, pa mi je još teže.” Kako Kelly izlazi na kraj s tim problemom? Ona kaže: “Naučila sam da je depresija bolest s kojom se moraš stalno nositi. Ona nije odraz moje ljubavi prema Bogu ili prema kršćanskoj braći i sestrama. Ona nije pravi odraz moje duhovnosti.”

 Prije spomenuta Lucia zahvalna je za izvrsnu medicinsku pomoć koju je dobila. “Zahvaljujući nezaobilaznoj pomoći psihoterapeuta naučila sam se nositi s promjenama raspoloženja koje prate ovu bolest”, kaže ona. Lucia također naglašava važnost odmora. “San je još jedan ključni činilac u borbi protiv manije. Što manje spavam, to mi se stanje sve više pogoršava. Naučila sam se da čak i kada ne mogu zaspati ostanem u krevetu i odmaram se.”

Već spomenutoj Sheili pomaže to što svakodnevno vodi dnevnik, u koji zapisuje svoje osjećaje. Ona kod sebe zapaža značajne promjene nabolje. No i dalje ima problema. “Ne znam zašto, ali kada sam umorna, počnem negativno razmišljati. No naučila sam potisnuti takve misli ili im barem ne dozvoliti da u tolikoj mjeri utječu na mene.”

Biblija pruža pomoć mnogima tako što ih jača kad ih obuzmu ‘tjeskobne misli’ (Psalam 94:17-19, 22, NS). Naprimjer, za Cherie su naročito ohrabrujuće riječi iz Psalma 72:12, 13. Psalmist u tim recima za Božjeg imenovanog Kralja, Isusa Krista, kaže sljedeće: “Izbaviti [će] ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomoćnika. Biće milostiv ništemu i ubogom, i duše će jadnima spasti.” Također su je ohrabrile riječi apostola Pavla zabilježene u Rimljanima 8:38, 39: “Uvjeren sam da nas ni smrt ni život ni anđeli ni vladavine ni ono što je sada ni ono što će doći ni sile ni visina ni dubina ni bilo što drugo što je stvoreno neće moći rastaviti od Božje ljubavi.”

Elaine, koja boluje od bipolarnog poremećaja, kaže da joj njen odnos s Bogom pruža stabilnost u životu. Ona veliku utjehu izvlači iz riječi psalmista: “Srca skrušena i poništena ne odbacuješ, Bože” (Psalam 51:17). “Prava je utjeha znati da nas Jehova, naš nebeski Otac pun ljubavi, razumije”, kaže ona. “Kad mu se molim, dobijem novu snagu, naročito kada sam vrlo tjeskobna i potištena.”

Kao što smo vidjeli, život s poremećajem raspoloženja povezan je s nizom jedinstvenih izazova. Međutim, Cherie i Elaine ustanovile su da im oslanjanje na Boga u molitvi i odgovarajuće liječenje pomažu da poboljšaju svoju životnu situaciju. No kako članovi obitelji i prijatelji mogu pomoći onima koji boluju od bipolarnog poremećaja ili depresije?