DILJEM svijeta postoje vrlo živopisni nazivi za te ukusne morske rakove. Amerikanci ih nazivaju “morskim kukcima” jer ih njihov tvrdi oklop neodoljivo podsjeća na insekte. U našem jeziku uvriježio se naziv hlap. Odakle on potječe? U Prehrambenom rječniku Ignaca Kuliera stoji zanimljivo objašnjenje: “Pojam je slovenskog podrijetla i znači težak momak koji vuče noge. Hlapati znači vući noge, pa nije isključeno da je izraz onomatopejskog karaktera jer hlap zaista vuče pljosnate štipaljke, što daje i zvučne učinke.”

Osim u Jadranskom moru hlapovi se mogu naći i uz obalu zapadnog Sredozemlja, Velike Britanije i Norveške. U vodama Atlantskog oceana živi američki hlap, koji je vrlo sličan europskome, ali je nešto veći od njega. U 18. stoljeću duž sjeveroistočne obale Sjedinjenih Država more je vrvjelo od hlapova. Bilo ih je toliko mnogo da su ih ljudi lovili i njima gnojili svoja polja. Koristili su ih i kao mamac za ribe. Njima su čak hranili zatvorenike. U jednom gradiću slugama je dozlogrdilo svako malo jesti hlapove, pa su tužili svoje gospodare i dobili parnicu. U sudskoj presudi stajalo je da im gospodari ubuduće ne smiju davati hlapove za jelo više od tri puta tjedno!

Dok su ljudima koji su živjeli uz obalu hlapovi već išli na nos van, onima koji su živjeli u unutrašnjosti ta su morska stvorenja bila nesvakidašnja poslastica. Zašto su ih rijetko jeli? Zato što se njihovo meso brzo kvari, a ne može se sačuvati soljenjem ni sušenjem. No sredinom 19. stoljeća hlapovo se meso počelo konzervirati, pa je odonda više ljudi moglo uživati u njegovom izvrsnom okusu. Nakon što je izgrađena željeznica hlapove se moglo i žive slati u razne dijelove Sjedinjenih Država. Stoga je i potražnja naglo porasla. No kako je doprema svježih hlapova bila vrlo skupa, njima su se mogli gostiti samo bogataši.

Danas se hlap lovi u priobalnim pojasima diljem svijeta. Američki hlap može se naći u Atlantskom oceanu od Newfoundlanda do Sjeverne Karoline. Velike količine tih rakova love se na krajnjem sjeveroistoku Sjedinjenih Država, uz obalu savezne države Mainea. Odatle se živi i kuhani hlapovi otpremaju u gradove diljem svijeta. U samo jednoj avionskoj pošiljci zna biti i preko 35 tona hlapova.

U prehrambenoj industriji uvriježena je masovna proizvodnja hrane jer ona donosi najveću zaradu. No s hlapovima je priča sasvim drugačija. Te rakove uglavnom love stanovnici priobalja koji imaju svoj mali obiteljski obrt. Oni ne uzgajaju hlapove, nego ih love u njihovim prirodnim staništima.

Da bismo dobili odgovor na to pitanje, otputovali smo u gradić Bar Harbor te smo ondje razgovarali s Jackom, ribarom koji lovi hlapove, kao što su to činili i njegov otac, djed i pradjed.  Tim se poslom počeo baviti sa 17 godina. Hlapove lovi u istom zaljevu u kojem ih je nekad lovio njegov pradjed. U tome mu se pridružila i njegova žena Annette. “Udala sam se za ribara, pa sam se i sama počela baviti tim poslom”, kaže ona. “Dvije sam godine radila s Jackom na njegovom brodu i tako izučila zanat, a danas imam svoj brod.”

Kako Jack i Annette love hlapove? “U more spustimo vrše u koje smo stavili neki mamac, obično haringe”, objašnjava Annette. Vrše se pričvrste za plutače. “Svaki ribar oboji svoje plutače drugom bojom, tako da ih može lako prepoznati”, kaže Annette.

Kad se vrša baci u more, potone na dno, a obojana plutača ostane plivati na površini kako bi ribar znao gdje se vrša nalazi. “Nakon nekoliko dana vratimo se i izvadimo vrše iz mora”, kaže Annette. “Kad izvadimo hlapa iz vrše, izmjerimo koliko je dugačak.” Savjesni ribari poput Jacka i Annette male rakove uvijek vrate u more. Obično vrate i ženke koje nose jajašca kako bi se iz njih mogli izleći novi mladi. *

Nakon toga ribari se upute prema najbližem pristaništu kako bi prodali hlapove koje su ulovili. Izuzev onih koji su članovi ribarskih udruženja, većina ih nema nikakav ugovor o otkupu ulova. To su uglavnom domaći ljudi koji prodaju rakove mjesnim trgovcima. Kao što smo već spomenuli, ribari se ne bave uzgojem hlapova. “No neki su dobili dozvolu da iz mora vade ženke koje nose jajašca”, kaže Jack. “Kad se iz jajašaca izlegnu mladi hlapovi, ti ljudi neko vrijeme paze na njih, a potom ih vrate u more. Time hlapove štite od grabežljivaca, a sebi osiguravaju bogatiji ulov.”

Ljudima koji love hlapove život nije lak. Oni jedu kruh sa sedam kora. No ako ih pitate da vam kažu nešto o poslu kojim se bave, reći će vam kako je lijepo imati mali obiteljski obrt i biti svoj gazda, baviti se poslom kojim su se bavili vaši očevi, djedovi i susjedi te živjeti uz more i od mora. No te ribare najviše raduje to što njihov dragocjeni ulov s užitkom jedu ljudi diljem svijeta.