ROBERT BOYLE rodio se 1627. u imućnoj obitelji koja je živjela u dvorcu Lismoreu na jugu Irske. Bilo je to na pragu doba prosvjetiteljstva, tijekom kojeg su umni ljudi nastojali osloboditi čovječanstvo od fanatičnih stavova i dogmi što su ga stoljećima držali u tami. I Boyle se svesrdno zalagao za prosvjećivanje ljudskog roda. U autobiografiji koju je napisao u mladim danima nadjenuo si je ime Philaretus, što znači “ljubitelj čestitosti”.

Boyle je gorljivo tragao za istinom, a s jednakom je gorljivošću sva svoja otkrića nastojao podijeliti s drugima. Napisao je pregršt knjiga i znanstvenih radova, koji su snažno utjecali na mnoge njegove suvremenike, pa tako i na čuvenog znanstvenika Isaaca Newtona. Godine 1660. Boyle je s još nekim učenim ljudima osnovao britansko Kraljevsko društvo, akademiju znanosti koja i dan-danas postoji u Londonu.

Boyle je uvelike zaslužan za razvoj suvremene kemije. On je znanstveno-istraživačkom radu pristupao potpuno drugačije od alkemičara svog doba. Ti su nadriznanstvenici svoja otkrića krili kao zmija noge, a kad bi ih i odlučili zapisati, služili bi se zakučastim izrazima koje nije mogao razumjeti gotovo nitko osim njihovih najbližih suradnika. No Boyleovi pokusi nisu bili obavijeni velom tajne. On je potanko opisivao svoje metode  rada i zaključke do kojih je došao. Umjesto da zdravo za gotovo prihvati uvriježena znanstvena gledišta, zalagao se za provođenje pokusa kojima bi se provjeravala i dokazivala njihova točnost.

Boyleovi su pokusi potvrdili teoriju da je sva materija načinjena od svojevrsnih čestica koje je on nazvao korpuskulama te da se te čestice spajaju na razne načine i tako tvore različite tvari.

U svojoj knjizi The Sceptical Chymist (Sumnjičavi kemičar) Boyle je dobro sažeo svoj pristup znanstvenom radu. U tom je djelu napisao da znanstvenici ne bi smjeli biti oholi ni dogmatični, već da bi trebali biti spremni priznati pogreške. Usto je kazao kako bi učenjaci koji su skloni tjerati po svom trebali dobro razlučiti znaju li doista da je ono što tvrde istina ili samo misle da je to istina.

Boyle je na jednak način pristupao i vjerskim pitanjima. Na temelju onog što je otkrio o zadivljujućoj građi živih bića i svijetu oko sebe uvjerio se da postoji Bog koji je sve to stvorio. Stoga je odbacio ateistički svjetonazor kojem su se sve više priklanjali umni ljudi njegovog doba. Zaključio je da nitko tko iskreno promišlja o svijetu u kojem živi ne može zanijekati postojanje Boga.

No Boyle nije mislio da čovjek može spoznati Boga oslanjajući se samo na svoj razum. On je smatrao da je za to potrebna i neka vrsta Božje objave. Vjerovao je da je Bog objavio ljudima svoju volju u svojoj Riječi, Bibliji.

Boylea je mučilo to što mnogi ljudi nisu poznavali biblijska učenja i uopće nisu znali na čemu se temelje njihova vjerovanja. Smatrao je kako nije u redu da čovjek bez razmišljanja prihvaća vjerska uvjerenja svojih roditelja ili ljudi među kojima je odrastao. Stoga je Boyle žarko želio pomoći ljudima da bolje upoznaju Bibliju.

Da bi to postigao, novčano je podupirao izdavanje Biblije na mnogim jezicima, između ostalog na arapskom, irskom, malajskom i turskom te na nekim jezicima sjevernoameričkih Indijanaca. Tako se Robert Boyle pokazao kao darovit, ali i vrlo ponizan čovjek koji je u svim područjima života silno želio pronaći istinu te pomoći i drugima da je nađu.