ŽIVO se sjećam jednog hladnog jutra u Brookingsu. U zraku se osjećao miris zime i znali smo da će ona ubrzo okovati naš kraj. Nekoliko nas stajalo je u jednoj staji pred koritom napola punim hladne vode. U staji je bilo toliko ledeno da smo drhtali od hladnoće. Kad vam ispričam nešto o svom životu, bit će vam jasno što sam radio ondje.

Rodio sam se 7. ožujka 1936. kao najmlađe od četvero djece. Živjeli smo na maloj farmi na istoku američke savezne države Južne Dakote. Poljoprivreda je imala važnu ulogu u našem životu, ali ne i najvažniju. Naime, 1934. moji su roditelji postali Jehovini svjedoci. Predali su svoj život našem nebeskom Ocu Jehovi, pa im je vršenje njegove volje uvijek bilo na prvom mjestu. Moj otac Clarence, a kasnije i stric Alfred, služio je u našoj maloj skupštini u Condeju kao sluga grupe (kako se nekad nazivalo koordinatora starješinstva).

Prisustvovanje kršćanskim sastancima bilo je neizostavan dio našeg obiteljskog života, a redovito smo i propovijedali od kuće do kuće kako bismo svojim bližnjima govorili o divnoj nadi koju pruža Biblija. Dobar primjer naših roditelja i pouka koju su nam pružali snažno su utjecali na nas. Moja sestra Dorothy i ja već smo sa šest godina postali objavitelji dobre vijesti o Kraljevstvu. Kad je 1943. Teokratska škola propovijedanja postala sastavni dio naših sastanaka, odmah sam se uključio u nju.

Kongresi i pokrajinski sastanci također su imali važnu ulogu u našem životu. Na kongresu koji se 1949. održao u Sioux Fallsu u Južnoj Dakoti brat Grant Suiter, predstavnik podružnice, iznio je govor koji pamtim i dan-danas. Imao je naslov “Kraj je bliže nego što misliš!” U njemu je  naglasio da svi predani kršćani trebaju posvetiti svoj život objavljivanju dobre vijesti o Božjem uspostavljenom Kraljevstvu. To me potaknulo da se na sljedećem pokrajinskom sastanku predam Jehovi. I tako sam se našao u hladnoj staji s početka ove priče. Četvero nas stajalo je pred metalnim koritom koje je trebalo poslužiti kao bazen za krštenje. Bilo je to 12. studenoga 1949.

Nakon krštenja postavio sam si cilj da postanem pionir. S tom sam službom započeo 1. siječnja 1952, kad sam imao 15 godina. Biblija kaže: “Tko se druži s mudrima, postat će mudar”, a u mojoj obitelji bilo je puno mudrih osoba koje su podupirale moju odluku da služim kao pionir (Izr. 13:20). Među njima je bio i moj stric Julius, koji mi je postao suradnik u pionirskoj službi. Iako je bio puno stariji od mene — imao je 60 godina — jako smo lijepo surađivali. On je imao bogato životno iskustvo, pa sam puno naučio od njega. Ubrzo je i Dorothy postala pionir.

Dok sam bio mlad, moji su roditelji često pozivali pokrajinske nadglednike i njihove supruge da tijekom posjeta skupštini budu naši gosti. Među njima su bili Jesse i Lynn Cantwell, koji su mi puno pomogli. Njima mogu uvelike zahvaliti što sam se odlučio za pionirsku službu. Njihove ohrabrujuće riječi i osobno zanimanje potaknuli su u meni snažnu želju da si postavim teokratske ciljeve. Kad su posjećivali obližnje skupštine, ponekad bi me pozvali da idem s njima u službu. Suradnja s njima bila mi je pravi užitak!

Nakon njih došli su nam Bud Miller i njegova žena Joan. U to sam vrijeme imao 18 godina, pa sam morao riješiti pitanje vojne službe. Kad sam došao pred članove komisije za novačenje, oni su tražili od mene da radim posao koji zbog svoje savjesti nisam mogao prihvatiti. Smatrao sam da bih radeći taj posao kršio Isusovu zapovijed koja kršćanima nalaže da budu politički neutralni. Osim toga, ja sam želio propovijedati dobru vijest o Kraljevstvu (Ivan 15:19). Zato sam komisiji podnio žalbu u kojoj sam zatražio da mi se prizna status propovjednika.

Brat Miller ponudio se da ide sa mnom na razgovor s komisijom. To me jako dirnulo. On je po prirodi bio vrlo komunikativan i nije se dao lako  zastrašiti. Osim toga, izvrsno je poznavao Bibliju. Spoznaja da je on uz mene ulila mi je veliku hrabrost. Na temelju tog razgovora komisija mi je krajem ljeta 1954. priznala status propovjednika. To mi je omogućilo da ostvarim još jedan teokratski cilj.

Otprilike u to vrijeme dobio sam poziv da služim u Betelu, na farmi Zajednice koja se nalazila na Staten Islandu u New Yorku. Ondje sam služio oko tri godine i doživio puno lijepih trenutaka jer sam imao prilike surađivati s mnogo mudre braće i sestara.

U sklopu farme nalazila se i radiostanica Jehovinih svjedoka WBBR, koja je djelovala od 1924. do 1957. Na farmi nas je radilo relativno malo, tek između 15 i 20, a većinom smo bili mladi i prilično neiskusni. No s nama je služio i Eldon Woodworth, stariji brat koji je bio pomazanik. On je bio uistinu mudar čovjek. Brinuo se za nas poput oca i to nam je pomoglo da steknemo duhovnu stabilnost. Kad bi došlo do nesuglasica, brat Woodworth znao bi reći: “Nevjerojatno je što sve Gospodin postiže s onim što ima.”

Bili smo posebno sretni što možemo surađivati s Frederickom Franzom. Od tog mudrog brata, koji je izvanredno poznavao Sveto pismo, mnogo smo naučili. Osim toga, puno nam je značilo što je svakome od nas posvećivao vrijeme. Naš kuhar na farmi bio je Harry Peterson. Njegovo pravo prezime bilo je Papargyropoulos, ali nismo ga tako zvali jer nam je to bilo teško izgovoriti. On je također bio pomazanik i jako je volio propovijedati. Marljivo je radio svoj posao u Betelu, ali nikad nije zanemarivao propovijedanje. Svakog bi mjeseca uručio po nekoliko stotina časopisa. I on je odlično poznavao Bibliju, pa je znao odgovore na brojna pitanja koja smo mu postavljali.

Na farmi smo imali i odjel za konzerviranje hrane. Svake godine za betelsku smo obitelj pripremili oko 45 000 staklenki kompota i ukiseljenog povrća. Imao sam čast surađivati s Ettom Huth, vrlo razboritom sestrom koja je vodila brigu oko recepata i konzerviranja hrane. Kad je bilo najviše posla, u ispomoć su dolazile sestre iz obližnjih skupština, a Etta je organizirala njihov  posao. Iako joj je bila povjerena velika odgovornost, uvijek je pokazivala poštovanje prema braći koja su nadgledala poslove na farmi i tako je drugima pružala dobar primjer. Meni je Etta bila pravi uzor u pokazivanju teokratske podložnosti.

Među mladim sestrama koje su nam dolazile u ispomoć bila je i Angela Romano, kojoj je Etta pomogla da upozna istinu. Tako sam služeći u Betelu upoznao još jednu mudru osobu, koja mi je životna suputnica već 58 godina. Angie i ja vjenčali smo se u travnju 1958. i zajedno smo sudjelovali u mnogim teokratskim zadacima. Njena beskompromisna vjernost Jehovi već dugi niz godina jača naš brak. S kakvim god da se izazovom suočimo, znam da se na Angie uvijek mogu osloniti.

Nakon što je Zajednica 1957. prodala radiostanicu, kratko vrijeme služio sam u bruklinskom Betelu. No kad smo se Angie i ja vjenčali, izašao sam iz Betela. Nakon toga otprilike tri godine služili smo kao pioniri na Staten Islandu. Ja sam neko vrijeme čak radio za nove vlasnike naše radiostanice, koja je dobila pozivnu oznaku WPOW.

Angie i ja čvrsto smo odlučili da ćemo živjeti jednostavnim životom kako bismo mogli služiti gdje god bude potrebno. Tako smo početkom 1961. prihvatili zadatak da služimo kao specijalni pioniri u Falls Cityju u Nebraski. No tek što smo došli onamo, bili smo pozvani na Tečaj za imenovanu braću. Taj jednomjesečni tečaj koji se održavao u South Lansingu, u saveznoj državi New Yorku, u to su vrijeme mogli pohađati i bračni parovi. Pouke koje smo ondje dobili bile su nam vrlo dragocjene. Očekivali smo da ćemo novostečeno znanje moći primijeniti u Nebraski i zato smo se jako iznenadili kad smo saznali da će naš novi zadatak biti misionarska služba u Kambodži! U toj prekrasnoj zemlji na jugoistoku Azije otkrili smo novi svijet egzotičnih prizora, zvukova i okusa, nešto potpuno drugačije od svega što smo dotad doživjeli. Svim srcem željeli smo širiti dobru vijest u toj zemlji.

No kad se politička situacija ondje promijenila, morali smo otići u Južni Vijetnam. Nažalost, nakon dvije godine pojavili su mi se ozbiljni zdravstveni problemi, pa smo se morali vratiti u Sjedinjene Države. Trebalo mi je neko vrijeme da ozdravim, a kad sam se oporavio, opet smo započeli s punovremenom službom.

U ožujku 1965. počeli smo služiti skupštinama u putujućoj službi. Tijekom sljedeće 33 godine Angie i ja bili smo u pokrajinskoj i u oblasnoj službi, što je uključivalo puno posla i prije i tijekom kongresa. Bio sam jako sretan što mogu sudjelovati u organizaciji kongresa jer su oni za mene uvijek bili nešto posebno. Nekoliko godina proveli smo na području New Yorka i za to smo vrijeme prisustvovali mnogim kongresima na stadionu Yankee.

Mnogi koji su stupili u posebnu punovremenu službu imali su priliku okušati se u uzbudljivim, ali i izazovnim zadacima. Tako je bilo i s nama. Naprimjer, 1995. braća su me zamolila da budem nastavnik u Školi za organizacijsko osposobljavanje. Tri godine kasnije bili smo pozvani u Betel.  Bilo mi je prekrasno vratiti se na mjesto gdje sam više od 40 godina ranije započeo s posebnom punovremenom službom. Neko vrijeme radio sam u Službenom odjelu i kao nastavnik u raznim teokratskim školama. Godine 2007. Vodeće tijelo odlučilo je da se osnuje Odjel za teokratske obrazovne programe, koji će nadgledati rad svih škola i tečajeva u Betelu. Imao sam čast da nekoliko godina budem nadglednik tog odjela.

U posljednje vrijeme svjedoci smo brojnih velikih promjena na području teokratskog obrazovanja. Naprimjer, 2008. počeo se održavati Seminar za starješine. U naredne dvije godine više od 12 000 starješina prisustvovalo je tom seminaru u Pattersonu i u bruklinskom Betelu. On se sad održava na raznim lokacijama, a vode ga osposobljeni nastavnici koji služe na području. Godine 2010. Škola za organizacijsko osposobljavanje promijenila je ime u Biblijski obrazovni tečaj za neoženjenu braću, a pokrenut je i novi obrazovni program pod imenom Biblijski obrazovni tečaj za bračne parove.

Od službene 2015. godine ta dva tečaja objedinjena su u Tečaj za objavitelje Kraljevstva. Mogu ga pohađati bračni parovi, ali i braća i sestre koji nisu u braku. Mnogi Jehovini svjedoci širom svijeta jako su se obradovali kad su čuli da će se taj tečaj održavati u brojnim podružnicama. Divno je što se sada mnogima pruža mogućnost da ga pohađaju i presretan sam što sam upoznao mnoge pojedince koji su bili spremni staviti se na raspolaganje kako bi iskoristili tu priliku.

Kad se osvrnem na svoj život i razmislim o svemu što sam prošao još od vremena prije svog krštenja pa sve do danas, mogu samo zahvaliti Jehovi što sam uz sebe imao mudre osobe koje su mi pomagale da hodim putem istine. To nisu uvijek bili moji vršnjaci niti smo uvijek pripadali istoj kulturi. No svi su oni bili duhovno zrele osobe. Po njihovim se postupcima i stavovima jasno moglo vidjeti da svim srcem ljube Jehovu. Doista, u Božjoj organizaciji imamo puno prilika “družiti se s mudrima”. Meni je takvo društvo uistinu obogatilo život.