JEHOVA je najbolji primjer uravnoteženosti. “Djelo mu je savršeno”, a njegova pravda nikada nije kruta jer uvijek obuhvaća milosrđe (5. Mojsijeva 32:4). Njegova ljubav uvijek je dosljedna načelima jer on postupa u skladu sa savršenim zakonima (Psalam 89:14; 103:13, 14). Kad su stvoreni, naši su praroditelji bili uravnoteženi u svakom pogledu. Nisu naginjali tome da idu u krajnosti. No kad su sagriješili, navukli su na sebe “krivnju”, odnosno “manu, grešku”, kako glasi drugo značenje izvorne hebrejske riječi. Drugim riječima, postali su nesavršeni i izgubili su savršenu uravnoteženost (5. Mojsijeva 32:5).

Navest ćemo jedan primjer. Jesi li se ikada vozio u automobilu ili na biciklu na kojem je guma imala izbočinu? Zbog tog je nedostatka vožnja sigurno bila neugodna, a i nesigurna. Takvu gumu treba zamijeniti da ne bi došla u još gore stanje ili se ispraznila. Slično tome, i naša nesavršena osobnost može imati razne nedostatke. Ako tim “izbočinama” dozvolimo da se povećaju, naše putovanje kroz život može biti jako neugodno, pa čak i opasno.

Ponekad možemo početi ići u krajnost i u pozitivnim stvarima. Naprimjer, iako je Mojsijev zakon nalagao da Izraelci nose rese na haljinama, farizeji u Isusovo vrijeme željeli su odskakati od ostalih ljudi, pa su u pretjeranoj mjeri ‘produljivali rese na svojim haljinama’. Činili su to zato da bi izgledali svetije od svojih bližnjih (Matej 23:5; 4. Mojsijeva 15:38-40).

Danas neki pokušavaju skrenuti pažnju na sebe na svaki mogući način, čak i tako da sablažnjavaju druge ljude. Na taj način zapravo možda očajnički žele reći: “Primijetite me! I ja postojim!” No ako kršćanin ide u krajnosti u odijevanju, stavovima i postupcima, time neće zadovoljiti svoje stvarne potrebe.

Tko god da jesmo i gdje god da živimo, dobar i koristan posao jedan je od činilaca koji naš život čine smislenim. Stvoreni smo tako da nalazimo zadovoljstvo u takvom radu (1. Mojsijeva 2:15). Zato Biblija osuđuje lijenost. Apostol Pavao otvoreno je rekao: “Ako tko ne želi raditi, neka i ne jede!” (2. Solunjanima 3:10). Nemaran stav prema radu može donijeti ne samo siromaštvo i nezadovoljstvo nego i Božje negodovanje.

Mnogi idu u drugu krajnost — pretvaraju se u radoholičare, dovedu se do toga da postanu robovi svog posla. Odlaze iz kuće rano ujutro, a vraćaju se kasno navečer, uvjeravajući se možda kako je sve to za dobro njihove obitelji. Međutim, njihove obitelji zapravo mogu biti žrtve takve pretjerane predanosti poslu. Jedna kućanica, čiji muž često radi prekovremeno, kaže: “Rado bih dala sve stvari iz ove luksuzne kuće samo da moj muž bude sa mnom i s djecom.” Oni koji su svojevoljno odlučili pretjerivati s poslom trebali bi ozbiljno razmisliti o riječima koje je kralj  Salamun rekao iz osobnog iskustva: “Kad sam se osvrnuo na sva djela svoja koja su učinile ruke moje i na sav naporan posao u kojem sam se trudio, uvidio sam da je sve bila ispraznost i trčanje za vjetrom” (Propovjednik 2:11).

Da, kad je u pitanju posao, moramo izbjegavati obje krajnosti. Budimo marljivi radnici, ali upamtimo da, ako postanemo rob svog posla, nećemo biti sretni, a možda ćemo izgubiti i puno više (Propovjednik 4:5, 6).

Biblija je za naše vrijeme prorekla: ‘Ljudi će više voljeti užitke nego Boga’ (2. Timoteju 3:2, 4). Užici su postali jedna od najdjelotvornijih Sotoninih metoda kojima on odvlači ljude od Boga. Uživanje u rekreaciji i zabavi, naprimjer u ekstremnim ili “adrenalinskim” sportovima, sve je raširenije. Takvih je sportova i oblika zabave sve više, baš kao i ljudi koji se njima bave. Zašto su toliko popularni? Mnogi ljudi, nezadovoljni svojom svakodnevicom, traže sve veća uzbuđenja. No da bi ih uvijek iznova mogli osjetiti, moraju sve više riskirati. Savjesni kršćani ne bave se opasnim sportovima jer poštuju kako život koji su dobili kao dar tako i Davaoca života (Psalam 36:9).

Kamo je Bog smjestio prve ljude kad ih je stvorio? U edenski vrt, a Eden na izvornom jeziku znači “užitak” ili “radost” (1. Mojsijeva 2:8). Očito je da je dio Jehovinog nauma za ljude bio i to da uživaju u životu i raduju se.

Isus nam je dao savršeni primjer uravnoteženog gledišta prema razonodi. On je bio potpuno predan vršenju Jehovine volje i nikada nije prestao primjenjivati Božje zakone i načela. Imao je vremena za one u nevolji čak i kad je bio umoran (Matej 14:13, 14). Kad bi ga netko pozvao k sebi u goste, Isus bi prihvatio poziv. Osim toga, nalazio je vremena da se odmori i okrijepi. Naravno, znao je da ga neki njegovi neprijatelji kritiziraju zbog toga. Oni su za njega rekli: “Gle izjelice i pijanice!” (Luka 7:34; 10:38; 11:37). No Isus nije smatrao da istinska odanost Bogu zahtijeva odricanje od svega što nam pričinjava užitak u životu.

Prema tome, mudro je ne ići u krajnosti što se tiče zabave i rekreacije. Onaj kome užici i zabava postanu glavna stvar u životu, nikada neće osjetiti pravu sreću. Takav način života može nas dovesti do toga da počnemo zanemarivati važnije stvari, primjerice svoj odnos s Bogom. Pa ipak, ne bismo se trebali odreći svega što nam pričinjava užitak niti kritizirati druge koji uživaju u životu na uravnotežen način (Propovjednik 2:24; 3:1-4).

Učenik Jakov je napisao: “Svi često griješimo” (Jakov 3:2). Možda uvidimo da je to i kod nas slučaj dok se trudimo ne ići u krajnosti. Što nam može pomoći da ostanemo uravnoteženi? Trebamo prepoznati kako svoje jake strane tako i slabosti. No nije lako biti objektivan u tome. Možda u nečemu idemo u krajnost, a da toga nismo ni svjesni. Stoga je mudro da budemo bliski s drugim zrelim kršćanima i slušamo uravnotežene savjete (Galaćanima 6:1). Takve savjete možemo zatražiti od nekog pouzdanog prijatelja ili iskusnog starješine u skupštini. Ti savjeti utemeljeni na Bibliji, kao i sama Biblija, mogu poslužiti kao ‘ogledalo’ u kojem vidimo kakvi smo doista u Jehovinim očima (Jakov 1:22-25).

Srećom, u našem životu krajnosti nisu neizbježne. Uz iskren trud i Jehovinu pomoć možemo postati uravnoteženi, a samim tim i sretni. Tako možemo poboljšati svoj odnos s kršćanskom braćom i sestrama te možemo biti još bolji uzor onima kojima propovijedamo. Iznad svega, još ćemo bolje oponašati našeg uravnoteženog Boga punog ljubavi, Jehovu (Efežanima 5:1).