ZORA je tek počela svitati. S prozora svog doma, koji se nalazio u gradskim zidinama, Rahaba je kao na dlanu vidjela što se događa u ravnici koja se prostirala oko Jerihona. Izraelski ratnici, koji su već nekoliko dana bili utaboreni ondje, spremali su se za još jedan obilazak oko grada. Njihov je pohod pratio zloslutni zvuk roga.

Rahaba je živjela u Jerihonu i dobro je poznavala svaki kutak u gradu. Koliko je puta prošla njegovim ulicama, koliko se puta našla na tržnicama prepunim ljudi i zaustavila ispred mnogih dućana. Naravno, poznavala je i svoje sugrađane. Mogla je osjetiti kako njihov strah iz dana u dan raste jer Izraelci nisu odustajali od svog neobičnog “rituala” — svakog su jutra jednom obišli grad. Jerihonskim ulicama i trgovima razlijegao se zvuk roga koji je unosio nemir među njegove stanovnike. No Rahaba je znala da ne mora očajavati.

Dok je sedmog dana opsade gledala izraelsku vojsku kako kruži oko Jerihona, pogled joj je pao na svećenike, koji su bili među ratnicima i puhali u rogove, te na sveti kovčeg, koji je predočavao prisutnost Jehove Boga među izraelskim narodom. Razmišljajući o tome što čeka nju i njenu obitelj, položila je ruku na skerletnu vrpcu koja je visjela s njenog prozora. Ta ju je vrpca podsjećala na obećanje koje joj je davalo nadu da će ona i njeni najbliži preživjeti uništenje grada. Zašto se Rahaba mogla nadati da će preživjeti napad izraelske vojske? Je li počinila izdaju kako bi se dodvorila neprijateljima svojih sunarodnjaka? Zašto bi itko to i pomislio? U svakom slučaju, Jehova Bog u njenim postupcima nije vidio izdaju, nego vjeru iznimne vrijednosti. Vratimo se na početak priče o toj hrabroj ženi da bismo saznali što možemo naučiti od nje.

Rahaba je bila bludnica. Neki bibličari u prošlosti nikako se nisu mogli pomiriti s time, te su tvrdili da je ona zapravo bila vlasnica konačišta. No Biblija ne uljepšava istinu i stoga bez uvijanja otkriva čime se Rahaba bavila (Jošua 2:1; Hebrejima 11:31; Jakov 2:25). U kanaanskoj kulturi prostitucija se, po svemu sudeći, nije smatrala sablažnjivom. Iako društvo možda nije osuđivalo Rahabu zbog njenog načina života, to ne znači da joj je savjest — unutarnji osjećaj za dobro i zlo, kojim je Bog obdario svako ljudsko biće — bila mirna (Rimljanima 2:14, 15). Ta se žena možda sramila onoga što je činila, ali je, poput mnogih koji se nalaze u sličnoj situaciji, vjerojatno razmišljala da su joj ruke vezane i da nema drugog izbora ako želi prehraniti obitelj.

Rahaba je nedvojbeno žudjela za ljepšim životom. Kako i ne bi kad je živjela među ljudima koji su bili ogrezli u nasilju i nemoralu, koji su tako nisko pali da im, nažalost, ni incest ni spolno općenje sa životinjama nisu bili strani (3. Mojsijeva 18:3, 6, 21-24). Religija kanaanskih naroda bila je uvelike odgovorna za takvu izopačenost. U hramovima se prakticirala obredna prostitucija, a djecu se živu spaljivalo na žrtvenicima nemilosrdnih bogova Baala i Moleka.

Jehova nije zatvarao oči pred grijesima koje su činili Kanaanci. Svoje gledište o njihovim postupcima otkrio je rekavši: “Zato je zemlja nečista, pa ću na nju svaliti kaznu za prijestupe njezine, i zemlja će izbljuvati svoje stanovnike” (3. Mojsijeva 18:25). Kako je Jehova namjeravao kazniti kanaansku zemlju “za prijestupe njezine”? On je na to područje odlučio dovesti svoj narod. Svoju je nakanu obznanio  Izraelcima kad je rekao: “Jehova, Bog tvoj, tjerat će te narode pred tobom malo-pomalo” (5. Mojsijeva 7:22). Nekoliko stoljeća ranije Jehova je obećao dati kanaansku zemlju Abrahamovim potomcima. Budući da on ne može lagati, Izraelci su mogli biti sigurni da će vidjeti ispunjenje tog obećanja (1. Mojsijeva 12:7; Titu 1:2).

Osim toga, Jehova je kazao da će neki kanaanski narodi biti istrijebljeni (5. Mojsijeva 7:1, 2). Je li ta presuda bila nepravedna? Sa sigurnošću možemo reći da nije. Jehova je pravedni “Sudac cijele zemlje”, koji zna što je u srcu čovjeka. On je vidio da se Kanaanci ne namjeravaju pokajati za svoju zloću i iskvarenost (1. Mojsijeva 18:25; 1. Ljetopisa 28:9). Kako je Rahabi bilo živjeti u gradu koji je Bog osudio na uništenje? Po svoj prilici, nije bila ravnodušna kad je čula da Izraelci dolaze napasti Jerihon. Bilo joj je poznato da je Jehova izbavio svoj narod iz ropstva u Egiptu i izvojevao veličanstvenu pobjedu protiv te svjetske sile, s čijom se moći u ono doba nitko nije mogao mjeriti. A njeni sugrađani? Mada su znali da izraelska vojska napreduje prema njihovom gradu, nije im padalo na pamet da se promijene i prestanu činiti zlo. Nije čudo što ih Biblija naziva nepokornima (Hebrejima 11:31).

Međutim, Rahaba nije bila poput njih; nije zanemarila ono što je čula o izraelskom Bogu, Jehovi. On nije bio ni nalik kanaanskim bogovima. Jehova nije okrutno postupao prema svojim slugama, nego se borio za njih i štitio ih od njihovih neprijatelja. Nije tražio da se prljaju izopačenim vjerskim obredima, nego ih je poticao da žive po visokim moralnim mjerilima. Cijenio je žene i smatrao ih dragocjenima. To je gledište bilo potpuno drugačije od stava prema ženama koji je vladao među pripadnicima kanaanskih naroda. Mnogi od njih smatrali su da žene služe za zadovoljavanje spolne pohote i radi toga su ih kupovali i prodavali ili pak ponižavali u sramotnim vjerskim obredima. Rahaba je mogla zaključiti da Jehova neće njenim sunarodnjacima progledati kroz prste i jednostavno prijeći preko njihovih grijeha. Stoga nije odmahnula rukom kad je čula da su se Izraelci utaborili s druge strane Jordana. Vjerojatno ju je uhvatio strah od udesa koji je prijetio njenom gradu. Je li Jehova zamijetio da ta žena razmišlja o njemu i njegovim postupcima? Je li u njegovim očima to bilo pohvalno?

U današnje vrijeme ima mnogo ljudi čiji se život ne razlikuje previše od Rahabinog. Oni možda smatraju da ne mogu iz svoje kože i da su primorani živjeti životom koji ih lišava dostojanstva i radosti. Nesretni su jer se osjećaju bezvrijedno i misle da nikome nije stalo do njih. No biblijski izvještaj o Rahabi jasno pokazuje da Bog zapaža i cijeni svakog čovjeka. On “nije daleko ni od koga od nas”, pa tako ni od onih koji misle da nisu dostojni njegove ljubavi (Djela apostolska 17:27). Naprotiv, on spremno pomaže svakome tko izgradi vjeru u njega. Je li pomogao Rahabi?

Neko vrijeme prije nego što su Izraelci opkolili Jerihon, na Rahabina su vrata zakucala dvojica neznanaca. Bili su to izraelski uhode koji su došli izvidjeti grad. Trudili su se privući što manje pažnje na sebe jer su pretpostavljali da bi stanovnici Jerihona mogli biti nepovjerljivi prema svakom strancu kojeg spaze na ulicama svoga grada. Rahaba je bila vrlo pronicljiva i možda je odmah zaključila tko su ljudi koji su došli k njoj. Nije joj bilo neobično vidjeti  nepoznate muškarce na svom pragu, ali iznenadilo ju je što ta dvojica nisu tražila njene “usluge”, nego su se raspitivala mogu li prenoćiti u njenoj kući.

Dvojica izraelskih uhoda u Jerihon su došla po nalogu svog zapovjednika Jošue kako bi otkrila slabe točke obrane grada. Jerihon je bio prvi kanaanski grad koji se našao na putu izraelskoj vojsci i vjerojatno ga je bilo najteže osvojiti. Jošua nije namjeravao naslijepo krenuti u boj, već je htio znati što čeka njegove ratnike. Uhode su znali da im je povjerena važna zadaća i htjeli su se što prije vratiti u svoj tabor. Odlučili su pronaći mjesto na kojem nitko neće obraćati pažnju na njih i zacijelo su upravo zato odabrali kuću bludnice, nadajući se da će u razgovorima koje ondje načuju doći do korisnih informacija.

Biblija kaže da je Rahaba “gostoljubivo primila uhode” (Jakov 2:25). Premda je naslućivala zašto su došli, dopustila im je da ostanu kod nje. Možda se nadala da će saznati nešto više o njihovom Bogu, Jehovi.

Vijest da su izraelski uhode došli k Rahabi pronijela se Jerihonom brzinom munje, te je kralj poslao svoje ljude da ih pronađu. Što je Rahaba učinila? Je li pomislila da, štiteći strance koje je primila u dom, na kocku stavlja ne samo svoj život već i život svoje obitelji? Da li se pobojala da će njeni sugrađani bez milosti pobiti njen dom čim doznaju da skriva neprijatelje? Bilo kako bilo, dolazak kraljevih ljudi potvrdio je njene sumnje da su ona dvojica stranaca uhode iz izraelskog tabora. Ako je već tada počela uviđati da se nijedan kanaanski bog ne može usporediti s Jehovom, možda je zaključila kako joj se pruža prilika da pokaže na čijoj je strani.

Iako ne znamo što je Rahabi u tom trenutku prolazilo mislima, znamo da je morala brzo odlučiti što će učiniti s uhodama. Kratko prije dolaska kraljevih ljudi njih je dvojicu odvela na krov svoje kuće i sakrila ih pod stabljike lana koje su ondje bile razastrte. Kad su joj kraljevi glasnici naredili neka izvede ljude koji su došli k njoj, kazala je: “Istina, ti su ljudi došli k meni, ali ja nisam znala odakle su. Otišli su kad su se u sumrak zatvarala gradska vrata. Ne znam kamo su krenuli. Brzo idite u potjeru za njima, jer ih još možete stići!” (Jošua 2:4, 5). Dok je to govorila, svim se silama trudila ostati pribrana, u nadi da se na njenom licu ne ocrtava strah koji je osjećala. Znala je da je dovoljna jedna kriva riječ ili jedan krivi pogled da kraljevi ljudi prozru njenu varku.

Rahaba nije smatrala da im je dužna reći istinu, a oni nisu posumnjali u njene riječi. Istog su časa pohitali prema rijeci Jordanu ne bi li se dočepali izraelskih uhoda (Jošua 2:7). Gledajući za njima, Rahaba je nesumnjivo odahnula jer je znala da je smrtna opasnost koja joj je prijetila zasad prošla. Sa samo nekoliko rečenica navela je kraljeve ljude žedne krvi na krivi trag i tako spasila život slugama pravog Boga, Jehove.

Nešto kasnije Rahaba se popela na krov i uhodama ispričala što se upravo dogodilo te im otkrila da njen narod već danima živi u strahu od napada izraelske  vojske. Rekla im je: “Srce se u nama počelo topiti od straha, i ni u kome nije ostalo hrabrosti zbog vas.” Njih su se dvojica nedvojbeno obradovala kad su čula da su zli Kanaanci prestravljeni zbog moći njihovog Boga. Rahabine daljnje riječi naročito su vrijedne pažnje. Uhodama je kazala: “Jehova, Bog vaš, Bog [je] gore na nebu i dolje na zemlji” (Jošua 2:11). Sve što je dotad saznala o Jehovi uvjerilo ju je da je on pravi Bog i da je dostojan njenog povjerenja, a njena ju je vjera potaknula na djela.

Rahaba je bila sigurna da će Jehova izvojevati pobjedu za svoj narod. Zato je uhode molila za milost, a oni su joj se zakleli da će izraelska vojska poštedjeti nju i njenu obitelj. Ipak, morala je ispuniti dva uvjeta: nikome nije smjela reći za njihov dogovor te je na prozor svoje kuće morala objesiti skerletnu vrpcu tako da je izraelski ratnici mogu vidjeti (Jošua 2:12-14, 18).

Iz Rahabinog primjera doznajemo nešto vrlo važno o vjeri. Biblija otkriva da se ta osobina “stječe slušanjem poruke” (Rimljanima 10:17). Na temelju onoga što je čula o Jehovi mogla je zaključiti da je on moćan i pravedan Bog. Znala je da su vijesti koje je čula o Izraelcima točne, te je izgradila vjeru i pouzdanje u njihovog Boga. Mi danas možemo o Jehovi saznati puno više. Svatko od nas mora odlučiti hoće li se potruditi bolje ga upoznati putem njegove Riječi, Biblije, i hoće li povjerovati da je on jedini pravi Bog.

Dvojica uhoda poslušala su Rahabu i spustila se niz zidine po užetu. Potom su pobjegli u brda. U brdima sjeverno od Jerihona bilo je mnogo pećina u kojima su se mogli sakriti od svojih progonitelja. Jedva su čekali vratiti se u tabor i svojim sunarodnjacima prenijeti dobre vijesti koje su čuli od Rahabe.

Stanovnicima Jerihona sigurno nije bilo svejedno kad su čuli da je Jehova zaustavio vode Jordana i da su Izraelci pregazili rijeku (Jošua 3:14-17). No to je Rahabi bio samo još jedan dokaz da nije pogriješila kad je odlučila uzdati se u Jehovu.

Nedugo nakon toga izraelski su ratnici stigli nadomak Jerihona. U narednih šest dana svako su jutro jednom obišli oko grada. A onda je osvanuo sedmi dan opsade. U cik zore cijela je vojska već po običaju krenula obilaziti oko gradskih zidina, ali nije se zaustavila nakon prvog kruga. Ratnici su napravili još jedan krug, zatim još jedan, i tako sedam puta (Jošua 6:15). Ljudi u Jerihonu nesumnjivo su se čudili onome što Izraelci rade.

Vojska se zaustavila nakon što je sedmi put obišla grad. Zvuk rogova najednom je utihnuo. Zavladala je grobna tišina. Ljudi u gradu pogledavali su jedni druge sa zebnjom u srcu, očekujući silovit napad. No potom se dogodilo nešto neobično. Na Jošuin znak začuo se gromoglasan ratni poklič. Izraelci su povikali iz svega glasa. Jesu li se stražari, koji su sve to promatrali sa zidina, zapitali kakva je to čudna strategija? Jesu li se možda narugali Izraelcima, govoreći: “Što im je, zar nas misle poraziti vikom?” Ako i jesu, ruganje im je ubrzo prisjelo. Masivne gradske zidine zadrhtale su i počele se rušiti uz potmuli zvuk. Oblak prašine nadvio se nad grad i na trenutak ga sakrio od pogleda Izraelaca. A kad se prašina slegnula, ukazao se neobičan prizor — od čitavoga grada samo je Rahabina kuća ostala netaknuta, svjedočeći tako o iznimnoj vjeri koju je pokazala ta žena. Možemo samo zamisliti koliko je olakšanje Rahaba osjetila kad je shvatila da je Jehova zaštitio nju i njenu obitelj * (Jošua 6:10, 16, 20, 21).

Jehova je očito cijenio Rahabinu vjeru, a njegovi sluge dijelili su njegovo gledište. Kad su među hrpom ruševina vidjeli da je njena kuća čitava, bilo im je posve jasno da je Jehova zaštitio tu Kanaanku, da je nju i njenu obitelj poštedio kazne jer je zapazio da ona nije poput svojih zlih sugrađana. Rahaba je nakon uništenja Jerihona živjela među Izraelcima. S vremenom se udala za Salmona i rodila Boaza, koji je vjerno služio Bogu i oženio se Rutom Moapkom * (Ruta 4:13, 22). Iz njihove obiteljske loze potekao je izraelski kralj David, a kasnije i Mesija, Isus Krist (Jošua 6:22-25; Matej 1:5, 6, 16).

Priča o Rahabi bjelodano pokazuje da nitko od nas nije bezvrijedan u Jehovinim očima. Naš nas nebeski Otac smatra dragocjenima, poznaje naše srce i silno je sretan kad vidi da nas krasi vjera nalik Rahabinoj. Imajmo na umu da se po Rahabinim postupcima jasno vidjelo da ona vjeruje Jehovi. Stoga je sasvim razumljivo što Biblija kaže da je “zbog djela bila proglašena pravednom” (Jakov 2:25). Nije li mudro ugledati se na tu izuzetnu ženu?