Jeste li ikad rekli takvo što? Zamislite da ste u Irskoj i da usred ljeta odete na izlet na neko lijepo mjesto na obali Atlantskog oceana. Očekujete topao, sunčan dan u kojem ćete uživati u prekrasnom krajoliku, no dočekuje vas jak vjetar i kiša koja pada kao iz kabla. U takvoj situaciji čovjek lako zaboravi da bi zapravo trebao biti zahvalan što pada kiša. Da nema kiše, ne bi bilo ni nas, a ni prekrasne prirode koja nas okružuje!

Kiša uvijek iznova natapa zemlju, stvarajući dojam da na nebu postoje neiscrpne zalihe vode. Kako je to moguće? Zahvaljujući zadivljujućem kružnom toku vode. Čak i kratak osvrt na tri glavne faze tog životno važnog procesa — isparavanje, kondenzaciju i vraćanje na zemlju u obliku oborina — otkriva nam da nije riječ o nečem što se događa pukim slučajem. U jednoj knjizi objašnjava se da je to vrlo složeni proces “koji se odvija po točno određenim, nepromjenjivim zakonima”.

Otprilike 97 posto ukupnih zaliha vode na Zemlji nalazi se u morima i oceanima. Ostatak je uglavnom zarobljen u ledenjacima ili se nalazi u jezerima i vodonosnim sedimentnim naslagama. Naravno, morska voda nije dobra za piće. Stoga ne čudi da je izmučeni moreplovac iz poeme “Pjesan o drevnom pomorcu” * uzdahnuo: ‘Voda, voda posvuda, a piti niti kapi.’

Da bi morska voda postala pitka, mora proći dug i vrlo složen proces. Najprije isparavanjem prelazi u plinovito stanje i pretvara se u vodenu paru. Pod utjecajem Sunčeve topline s kopna i mora godišnje ispari u atmosferu oko 400 000 kubnih kilometara vode. U drevno je doba čovjek po imenu Elijuv zaslugu za to pripisao Bogu, rekavši: “On vuče gore vodene kaplje, pušta da iz magle dažd rominja” (Job 36:27, Šarić).

 Atmosfera je “gotovo nevjerojatno složeni sustav”, kaže se u jednoj knjizi. Taj Zemljin omotač debeo je preko 400 kilometara. Kruženje vode odvija se u najnižem sloju koji seže 10 do 20 kilometara uvis. Taj sloj zove se troposfera, a u knjizi Our Fragile Water Planet opisuje se kao “sloj koji je u izravnom kontaktu s površinom Zemlje i u kojem nastaju oblaci, kiša, snijeg, uragan i tornado”.

Što je zrak topliji, to lakše zadržava vodenu paru. Zato se rublje brže suši kad je dan topao i vjetrovit. Najveći postotak vlage u atmosferi bilježi se u tropskim podnebljima. Možda se pitate: ‘Kako se onda sva ta voda premješta u druga područja?’ Zahvaljujući jakim vjetrovima koji pušu diljem zemaljske kugle. Oni nastaju zato što se Zemlja okreće oko svoje osi i što se neki dijelovi Zemljine površine zagrijavaju jače od ostalih, a to dovodi do neprestanog gibanja zraka u atmosferi.

U Zemljinoj atmosferi gibaju se ogromne zračne mase — područja zraka otprilike iste temperature. Koliko su velike te zračne mase? One mogu pokrivati područje od nekoliko milijuna četvornih kilometara. Toplije zračne mase nastaju u tropskim predjelima, a hladnije u polarnim. Gibanjem zračnih masa u atmosferi dolazi do premještanja ogromnih količina vode.

Jednako tako zadivljujuće je i kretanje vodene pare u atmosferi. Ono omogućava premještanje topline iz područja u kojima je ima u izobilju, kao što su tropi, u područja u kojima je ima  premalo. Kada ne bi bilo tako, neki bi se dijelovi Zemlje sve više zagrijavali te bi na njima vladale neizdržive vrućine.

Premda vodena para ima važnu ulogu u atmosferi, ne bi bilo dobro da ostane u njoj jer tada ne bi bilo kiše koja natapa zemlju. Tako, naprimjer, atmosfera iznad Sahare sadrži velike količine vlage, no to je područje ipak sušno. Kako se vlaga iz atmosfere vraća na zemlju? Najprije se kondenzira, odnosno prelazi u tekuće stanje.

Vjerojatno ste već vidjeli kako se u kupaonici kondenzira vodena para kad zagrijani zrak dođe u kontakt s hladnim prozorom ili ogledalom dok se tuširate toplom vodom. Nešto slično događa se kad se zrak hladi dok se diže u hladnije slojeve atmosfere. Zašto se zrak diže uvis? To se može dogoditi kad gušća i hladnija zračna masa gurne uvis toplu zračnu masu. Ponekad se zračna masa diže uvis kad naiđe na planinu. U nekim drugim slučajevima, naročito u tropskim područjima, zračna masa može se dići uvis pod utjecajem konvekcijskih struja.

No možda se pitate: ‘Na čemu se para može kondenzirati u atmosferi?’ Atmosfera je prepuna izuzetno malih čestica, kao što su čestice dima, prašine i morske soli. Kako se zrak hladi, tako se vodena para kondenzira na tim sitnim česticama koje se nazivaju kondenzacijske jezgre. Tako nastaje mnoštvo sićušnih kapljica koje tvore vidljive oblake.

No te kapljice ne padnu odmah na zemlju. Zašto ne? Uostalom, nije li voda 800 puta gušća od zraka? Stvar je u tome što je svaka kapljica tako mala i lagana da može lebdjeti nošena zračnim strujama. Ranije spomenuti Elijuv izrazio je divljenje prema tom neobično zanimljivom dijelu kružnog toka vode, govoreći o tome kako “vise oblaci, čudesna djela Sveznajućega” (Job 37:16, Ša). Nije li zadivljujuća pomisao da mali pahuljasti oblak koji putuje nebom može imati u sebi od 100 do 1 000 tona vodene pare?

Iz mnogih oblaka nikad ne pada kiša ili, točnije rečeno, nijedna vrsta oborina. Relativno  je lako objasniti kako voda dospije u atmosferu i kako oblaci lebde nebom. Međutim, “teško je objasniti kako se voda vraća na zemlju”, kaže se u knjizi The Challenge of the Atmosphere.

Za nastanak jedne male kišne kapi ponekad je potrebno “preko milijun kapljica iz oblaka”, kaže se u toj istoj knjizi. Izgleda da nitko ne može potpuno razjasniti kako se te majušne kapljice koje lebde zrakom pretvaraju u milijardu tona vode, koliko otprilike svake minute padne na tlo u obliku oborina. Da li se sićušne kapljice jednostavno spoje i tako stvore veće kišne kapi? Da, ponekad kišne kapi nastaju na taj način. To se vjerojatno češće događa u tropskim područjima. No kako nastaju kišne kapi u drugim dijelovima svijeta, primjerice u Irskoj, na obali Atlantskog oceana?

Na ovim područjima sićušne se kapljice ne spajaju da bi stvorile kapi kiše. Umjesto toga, one tvore sitne kristale leda, premda još uvijek nije u potpunosti razjašnjeno na koji način. Potom se kristali leda spajaju i tako nastaju snježne pahuljice — jedno od najljepših čuda prirode. Kad pahuljice postanu veće i teže, svladaju otpor uzlazne zračne struje i počnu padati prema tlu. Ako bude dovoljno hladno, past će snijeg — u prosjeku nekoliko milijardi pahuljica. No ako pahuljice naiđu na sloj toplog zraka, otopit će se i pretvoriti u kapi kiše. Prema tome, snježne pahuljice nisu smrznute kapi kiše. Naprotiv, većina kišnih oborina, barem u umjerenom pojasu, prvobitno je imala oblik snježnih pahuljica, koje su se potom rastopile na putu do zemlje.

Tako se nakon putovanja dugog više tisuća kilometara, tijekom kojeg se odvijaju složeni procesi koji još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni, voda u obliku kišnih kapi vraća na zemlju. Naravno, kiša ponekad može pokvariti naše planove i omesti nas u nekom poslu. No zahvaljujući toj zadivljujućoj prirodnoj pojavi imamo neiscrpni izvor vode. Da, kiša je uistinu divan Božji dar. Kad idući put osjetite na licu kapi kiše, možda ćete pomisliti kako je ipak dobro da pada kiša.