Idi na sadržaj

Idi na kazalo

 INTERVJU | PAOLA CHIOZZI

Biokemičarka govori o svojoj vjeri

Biokemičarka govori o svojoj vjeri

Razgovarali smo s dr. Paolom Chiozzi, koja već više od 20 godina radi kao molekularni biolog na Sveučilištu u Ferrari (Italija). Postavili smo joj neka pitanja o njenom znanstvenom radu i vjeri u Boga.

Recite nam nešto o sebi i svojoj obitelji.

Otac mi je bio postolar, a majka se bavila poljoprivredom. No ja sam oduvijek željela biti znanstvenica. Divila sam se prekrasnom cvijeću, pticama i kukcima koje sam mogla vidjeti u blizini naše kuće. Smatrala sam da je sve to stvorio netko tko je puno mudriji od nas ljudi.

Znači li to da odmalena vjerujete u Boga?

Zapravo ne. Kad sam bila mala, počela sam sumnjati u to da Bog postoji. Moj je otac iznenada umro od srčanog udara, pa sam se pitala: Ako postoji Bog koji je stvorio sve te prirodne ljepote, zašto dopušta da ljudi pate i umiru?

Jeste li dobili odgovor na to pitanje kad ste se počeli baviti znanošću?

U početku nisam. Kad sam završila studij molekularne biologije, počela sam istraživati odumiranje stanica — pritom mislim na normalno, programirano odumiranje stanica od kojih je građeno ljudsko tijelo. Ono se jako razlikuje od nekontroliranog propadanja stanica koje dovodi do raznih upala i pojave gangrene. Iako je taj proces iznimno važan za naše zdravlje, znanstvenici su mu tek prije nekoliko godina počeli pridavati više pažnje.

Zašto je programirano odumiranje stanica tako važan proces?

Naše je tijelo građeno od mnogo bilijuna mikroskopski sitnih stanica. Gotovo sve one nakon nekog vremena odumru te moraju biti zamijenjene novima. Sve vrste stanica imaju određeni životni vijek — neke propadnu nakon nekoliko tjedana, a neke nakon više godina. Mehanizam koji u našem tijelu regulira odumiranje stanica treba funkcionirati vrlo precizno kako bi brzina stvaranja novih stanica bila usklađena s brzinom odumiranja starih.

Što može poći po zlu?

Istraživanja pokazuju da može doći do raznih poremećaja. Naprimjer, ako stanice ne odumiru  onako brzo kako bi trebale, čovjek može oboljeti od reumatoidnog artritisa ili raka. No ako mu stanice odumiru prije nego što bi trebale, može oboljeti od Parkinsonove ili Alzheimerove bolesti. Moj istraživački rad blisko je povezan s otkrivanjem metoda pomoću kojih bi se te bolesti mogle liječiti.

Kako je proučavanje procesa odumiranja stanica utjecalo na vas?

Da budem iskrena, jako me zbunilo ono što sam otkrila. Shvatila sam da je taj zadivljujući proces očito osmislio netko tko želi da budemo zdravi. No još uvijek sam se pitala: Zašto ljudi pate i umiru? Na to pitanje nikako nisam mogla pronaći odgovor.

No bili ste uvjereni da proces programiranog odumiranja stanica nije nastao igrom slučaja.

Tako je. Cijeli je taj proces zapanjujuće složen, a istovremeno tako logičan i vrhunski usklađen da se jasno vidi kako ga je osmislio netko tko je beskrajno mudar. Ja vjerujem da je to Božje djelo. U laboratoriju pomoću vrhunskih mikroskopa proučavam brojne složene mehanizme koji upravljaju tim procesom. Neki od tih mehanizama mogu, ako je to potrebno, za samo nekoliko sekundi pokrenuti proces odumiranja stanica. Stanice se na taj način same uništavaju. Cjelokupni proces tako je precizno razrađen i podešen da mu se čovjek može samo diviti!

Budući da se gotovo sve stanice u našem tijelu redovito zamjenjuju novima, čovjek bi doista mogao vječno živjeti

No i dalje ste se pitali postoji li Bog i zašto patimo. Kako ste dobili odgovore na ta pitanja?

Godine 1991. na vrata su mi došla dvojica mladih Jehovinih svjedoka. Kad sam ih upitala zašto umiremo, odgovorili su mi na temelju Biblije. Pokazali su mi redak koji kaže da je “preko jednog čovjeka grijeh ušao u svijet i preko grijeha smrt” (Rimljanima 5:12). Da se prvi čovjek nije pobunio protiv Boga, živio bi vječno. Odmah sam zaključila da je to u skladu s onim što sam saznala baveći se znanstvenim istraživanjima. Bog nije naumio da ljudi umiru. To mi je potpuno jasno. Budući da se gotovo sve stanice u našem tijelu redovito zamjenjuju novima, čovjek bi doista mogao vječno živjeti.

Kako ste se uvjerili u to da je pisanje Biblije nadahnuo Bog?

Obraćajući se Bogu jedan je biblijski pisac rekao: “Oči su me tvoje vidjele dok sam zametak bio, u knjizi su tvojoj svi dijelovi njegovi bili zapisani” (Psalam 139:16). Budući da sam biokemičarka po struci, istražujem genetske informacije koje su zapisane u našim stanicama. Kako je pisac tog psalma mogao znati da je sve to negdje zapisano? Što sam više upoznavala Bibliju, to sam bila uvjerenija da je njeno pisanje nadahnuo Bog.

Što vam je pomoglo da bolje razumijete biblijska učenja?

Jedan Jehovin svjedok ponudio mi je biblijski tečaj. Proučavajući Bibliju konačno sam shvatila zašto Bog dopušta patnje. Saznala sam i to da Biblija obećava kako će Bog zauvijek uništiti smrt (Izaija 25:8). Naš će Stvoritelj s lakoćom podesiti zadivljujuće mehanizme u našem tijelu da savršeno funkcioniraju, pa ćemo moći živjeti u svu vječnost.

Govorite li drugima o onome što ste saznali iz Biblije?

Godine 1995. postala sam Jehovin svjedok i otad koristim svaku priliku kako bih drugima prenijela ono što sam naučila iz Biblije. Naprimjer, jedna moja kolegica bila je shrvana od tuge kad je njen brat počinio samoubojstvo. Njena crkva naučava da Bog samoubojstvo smatra neoprostivim grijehom. No ja sam joj objasnila kako Biblija obećava da će Bog uskrsnuti mrtve (Ivan 5:28, 29). Jako ju je utješilo kad je saznala da je našem Stvoritelju stalo do nas. U takvim trenucima neopisivo mi je drago što mogu drugima govoriti o biblijskoj istini. To mi pričinjava veće zadovoljstvo nego bavljenje znanstvenim radom!