MNOGI smatraju Trojstvo središnjim kršćanskim naukom. Po tom su učenju Otac, Sin i sveti duh tri osobe u jednom Bogu. Kardinal John O’Connor o Trojstvu je rekao: “Mi znamo da je to velika tajna u koju ne možemo proniknuti.” Zašto je Trojstvo tako teško pojmiti?

U biblijskom priručniku The Illustrated Bible Dictionary navodi se jedan razlog. Ondje se o Trojstvu priznaje: “To nije biblijski nauk jer se nigdje u Bibliji o njemu ne daje nikakvo tumačenje.” Budući da Trojstvo “nije biblijski nauk”, njegovi zagovornici očajnički u Bibliji traže — čak i izvrću — citate kojima žele potkrijepiti to svoje vjerovanje.

Jedan je takav primjer Ivan 1:1. Taj se biblijski redak često pogrešno tumači. U Jeruzalemskoj Bibliji on glasi: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga [grčki: ton theón] i Riječ bijaše Bog [theós].” Taj redak sadrži dva oblika grčke imenice theós (bog). Ispred prvog nalazi se riječ ton, odnosno jedan oblik grčkog određenog člana. * Na tom se mjestu riječ theón odnosi na Svemogućeg Boga. Ali na drugom mjestu nalazimo imenicu theós bez određenog člana. Je li tu član greškom ispušten?

Ivanovo evanđelje bilo je napisano na pučkom grčkom (koine), u kojemu su postojala  točno određena pravila za upotrebu određenog člana. Ako i subjekt i predikatna imenica imaju član, “oboje su određeni, identični, znače jedno te isto i jedno se može zamijeniti drugim”, kaže bibličar Archibald Thomas Robertson. On je za primjer uzeo Mateja 13:38, gdje stoji: “Polje [grčki: ho agrós] je svijet [grčki: ho kósmos].” Gramatički gledano, vrijedi i obratno: “Svijet je polje.”

No što ako subjekt ima određeni član, a predikatna imenica nema, kao što je to u Ivanu 1:1? Bibličar James Allen Hewett u osvrtu na taj redak istaknuo je: “U takvoj konstrukciji subjekt i predikatna imenica nisu ni isti, ni jednaki, ni identični, ni išta u tom smislu.”

Da bi to ilustrirao, Hewett se poslužio 1. Ivanovom 1:5, gdje piše: “Bog je svjetlo.” U grčkom tekstu “Bog” je ho theós, dakle ima određeni član. No imenica phos (svjetlo) nema ispred sebe nikakav član. Hewett objašnjava: “Uvijek se može reći da je Bog svjetlo, ali ne može se uvijek reći da je svjetlo Bog.” Slične primjere nalazimo u Ivanu 4:24 (“Bog je Duh”) i u 1. Ivanovoj 4:16 (“Bog je ljubav”). U oba retka subjekti imaju određeni član, a predikatne imenice (“Duh” i “ljubav”) nemaju. Prema tome u tim se recima subjekt i predikat ne mogu zamijeniti jedan drugim. Ti reci ne znače: “Duh je Bog” odnosno “ljubav je Bog”.

Brojni grecisti i prevoditelji Biblije priznaju da se u Ivanu 1:1 zapravo ne govori o tome tko je “Riječ”, nego kakva je “Riječ”. Prevoditelj Biblije William Barclay kaže: “Budući da Ivan ispred riječi theos nije upotrijebio određeni član, zaključujemo da je ona opisni izraz. (...) Ivan tu nije poistovjetio Riječ s Bogom. Jednostavno rečeno, on nije rekao da je Isus Bog.” Bibličar Jason David BeDuhn slično tome kaže: “Ako u grčkoj rečenici kakva je ona iz Ivana 1:1c ispred theos ne stavite određeni član, vaši će čitatelji zaključiti da ona znači ‘bog’. (...) Izostavljanjem određenog člana theos dobiva sasvim drugačije značenje od ho theos. (...) Prema Ivanu 1:1, Riječ nije Bog, jedan jedini, nego bog, to jest biće nalik Bogu.” Ili riječima Josepha Henrya Thayera, bibličara koji je radio na engleskom prijevodu Biblije American Standard Version: “Logos [Riječ] je bio božanske prirode, a ne Bog.”

Mora li za čovjeka doista ostati “velika tajna” tko je Bog? Isusu to nije bila tajna. U molitvi koju je uputio svom Ocu Isus je napravio jasnu razliku između sebe i svog Oca, rekavši: “Da bi dobili vječni život, trebaju dobro upoznati tebe, jedinog pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista” (Ivan 17:3). Budemo li vjerovali u Isusa i prihvatili jasna biblijska učenja, poštovat ćemo ga kao Božjeg Sina, što on i jest. A obožavat ćemo Jehovu, “jedinog pravog Boga”.