VATIKAN je prava riznica puna blaga. Njegova arhitektura te freske i skulpture koje se ondje nalaze cijenjene su zbog svoje ljepote i veličanstvenosti. No u razdoblju od nekoliko stotina godina samo su rijetki mogli vidjeti jedno od njegovih najvećih blaga. Radi se o dragocjenom rukopisu, koji se danas čuva u Vatikanskoj knjižnici. On nam pomaže bolje razumjeti dijelove Božje Riječi koji su bili napisani prije nekoliko tisuća godina. Taj rukopis poznat je pod nazivom Vatikanski kodeks. *

Aleksandrijski i Sinajski kodeks još su dva stara biblijska rukopisa koje bibličari jako cijene. Vrlo je zanimljivo kako su bili otkriveni i spašeni od propadanja. No porijeklo Vatikanskog kodeksa obavijeno je velom tajne.

Odakle potječe Vatikanski kodeks? Prvi se put spominje u 15. stoljeću u katalogu Vatikanske knjižnice. Bibličari pretpostavljaju da je nastao u Egiptu, Cezareji ili Rimu. No nakon što je analizirao te teorije, profesor Neville Birdsall sa Sveučilišta u Birminghamu u Engleskoj zaključio je: “Jednostavno rečeno, ne možemo sa sigurnošću reći kada je i gdje Codex Vaticanus nastao. Unatoč naporima stručnjaka ne može se utvrditi ni što je bilo s njim prije petnaestog stoljeća.” Usprkos tome Vatikanski kodeks smatra se jednim od najvažnijih biblijskih rukopisa. Zašto?

Tijekom više stoljeća neki su prepisivači nenamjerno napravili greške prilikom prepisivanja biblijskog teksta. Zbog toga prevoditeljima koji su tražili pouzdani temelj za svoj prijevod nije bilo lako pronaći vjerodostojne rukopise koji točno prenose izvorni tekst. Zamislite onda koliko su silno bibličari željeli proučiti Vatikanski kodeks, taj grčki rukopis koji je nastao u četvrtom stoljeću, niti 300 godina nakon što je bilo završeno pisanje Biblije! Taj kodeks sadrži cjelokupan tekst “Starog zavjeta” i “Novog zavjeta”, osim nekoliko manjih dijelova koji su se s vremenom izgubili.

Dugo vremena Vatikan je samo u rijetkim prilikama dozvoljavao bibličarima da vide rukopis. Sir Frederic Kenyon, ugledni stručnjak za stare tekstove, napisao je: “Godine 1843. [bibličar Konstantin von] Tischendorf dobio je dozvolu da vidi rukopis na šest sati, i to nakon što je na nju čekao nekoliko mjeseci. (...) Godine 1845. veliki engleski bibličar Tregelles dobio je dozvolu da ga vidi, no nije smio prepisati niti jednu riječ.” Tischendorf je ponovno zatražio dopuštenje da vidi kodeks, no ono mu je bilo ukinuto nakon što je uspio prepisati 20 stranica. Međutim prema Kenyonovim riječima, on je “ponovno zatražio dopuštenje i uspio dobiti još šest dana za proučavanje, što je ukupno iznosilo  četrnaest dana. Svaki dan imao je na raspolaganju tri sata. Iskoristivši to vrijeme najbolje što je mogao, Tischendorf je 1867. uspio objaviti dotad najbolje izdanje tog rukopisa.” Vatikan je kasnije objavio još bolje izdanje tog kodeksa.

Koje su značajke teksta Vatikanskog kodeksa? U djelu The Oxford Illustrated History of the Bible stoji da se “kroz cijeli rukopis može primijetiti da su riječi ispravno napisane i da je tekst točno prenesen, što pokazuje da se radi o vrlo kvalitetnom prijepisu”. Isto djelo dodaje: “Na temelju toga može se zaključiti da je ovaj rukopis plod rada stručnjaka s dugom tradicijom prepisivanja takvih tekstova.”

Dva ugledna bibličara koja su bila oduševljena kvalitetom Vatikanskog kodeksa bili su Brooke Westcott i Fenton Hort. Oni su 1881. izdali New Testament in the Original Greek, koji se temelji na Vatikanskom i Sinajskom rukopisu. To je izdanje poslužilo kao temeljni tekst za prevođenje nekoliko suvremenih prijevoda “Novog zavjeta”, među kojima su The Emphasised Bible Josepha Rotherhama i prijevod Novi svijet.

No neki su kritičari smatrali da je povjerenje koje su Westcott i Hort imali u Vatikanski kodeks bilo neopravdano. Da li Vatikanski kodeks točno prenosi izvorni tekst? Između 1956. i 1961. bili su objavljeni papirusi iz zbirke Bodmer. To je izazvalo oduševljenje među bibličarima jer su ti papirusi sadržavali i dijelove Lukinog i Ivanovog evanđelja koji su nastali početkom trećeg stoljeća. Je li se tekst tih papirusa podudarao s Vatikanskim kodeksom, koji je nastao kasnije?

“Između teksta Vatikanskog kodeksa i sačuvanih papirusa Bodmer postoji izvanredna sličnost”, napisali su Philip Payne i Paul Canart u časopisu Novum Testamentum. “Zbog te sličnosti razumno je zaključiti da je pisar Vatikanskog kodeksa prepisivao rukopis koji je bio blisko povezan s papirusima Bodmer. Dakle pisar je, po svoj prilici, prepisivao vrlo stari rukopis ili tekst koji se temeljio na vrlo starom rukopisu.” Profesor Birdsall naveo je: “Između ta dva rukopisa postoji jasna veza. (...) [Vatikanski kodeks] pažljivo je prepisan tekst u kojem se može prepoznati utjecaj tradicije prema kojoj je vrlo važno sačuvati izvorni tekst.”

Naravno, najstariji rukopis nije uvijek i najbliži izvorniku. Međutim uspoređivanje Vatikanskog kodeksa s drugim rukopisima znatno je pomoglo bibličarima da utvrde što je sve pripadalo izvornom tekstu. Naprimjer u sačuvanom dijelu Sinajskog rukopisa, koji je također nastao u četvrtom stoljeću, nedostaje većina povijesnih knjiga od 1. Mojsijeve do 1. Ljetopisa. No one se nalaze u Vatikanskom kodeksu, što dodatno potvrđuje da one s pravom pripadaju biblijskom kanonu.

Prema knjizi The Oxford Illustrated History of the Bible, “biblijski reci koji se odnose na Kristov identitet i na sveto Trojstvo” izazivali su velike polemike među bibličarima. Kako je Vatikanski kodeks pomogao da se razjasni značenje tih biblijskih redaka?

Pogledajmo jedan primjer. Prema Ivanu 3:13, Isus je rekao: “Nitko nije uzašao na nebo osim onoga koji je sišao s neba, Sina čovječjega.” Neki prevoditelji dodali su riječi “koji je na nebu”. One navode na zaključak da je Isus istovremeno bio i na nebu i na Zemlji, čime se podupire Trojstvo. Taj dodatak nalazi se u nekoliko rukopisa iz petog i desetog stoljeća. No budući da Vatikanski i Sinajski rukopis, koji su nastali prije tog vremena, ne navode te riječi, mnogi suvremeni prevoditelji izostavili su taj dio iz Biblije. Time se uklanja nejasnoća oko Kristovog  identiteta, a tekst ovog retka dovodi se u sklad s preostalim dijelom Biblije. Isus nije bio na dva mjesta u isto vrijeme, nego je došao s neba i uskoro se vratio na nebo, odnosno “uzašao je k Ocu” (Ivan 20:17).

Vatikanski kodeks rasvijetlio je i značenje redaka koji govore o Božjem naumu sa Zemljom. Pogledajmo jedan primjer. Prema prijevodu Franje Zagode, apostol Petar prorekao je: “I zemlja i djela, što su na njoj, izgorjet će” (2. Petrova 3:10). Drugi prijevodi navode slične formulacije, koje se temelje na Aleksandrijskom kodeksu iz petog stoljeća i na kasnijim rukopisima. Mnogi iskreni ljudi koji čitaju Bibliju zaključili su na temelju tog prijevoda da će Bog uništiti Zemlju.

No otprilike stotinu godina prije nego što je nastao Aleksandrijski kodeks, u Vatikanskom kodeksu (i u Sinajskom rukopisu, koji je nastao u isto vrijeme) Petrovo je proročanstvo glasilo: “Zemlja i djela na njoj bit će razotkrivena”. Je li to u skladu s ostalim dijelom Biblije? Svakako! Doslovna Zemlja “neće se poljuljati dovijeka, do u svu vječnost” (Psalam 104:5). U kom će, dakle, smislu Zemlja biti “razotkrivena”? Drugi biblijski reci pokazuju da se izraz “zemlja” može koristiti i u prenesenom smislu. Naprimjer “zemlja” može govoriti i veseliti se (1. Mojsijeva 11:1; Psalam 96:11). Dakle izraz “zemlja” može se odnositi na ljude, odnosno na ljudsko društvo. Nije li utješno znati da Bog neće uništiti naš planet, nego će potpuno razotkriti i ukloniti zlo i sve koji ga čine?

Nažalost, pristup Vatikanskom kodeksu stoljećima je bio jako ograničen, pa su čitatelji Biblije često čitali tekst koji je skrivao pravo značenje nekih biblijskih redaka. No otkako je objavljen, Vatikanski je kodeks, zajedno sa suvremenim i pouzdanim prijevodima Biblije, pomogao svima koji traže istinu da saznaju što Biblija doista uči.

Prvi prepisivači u svoje su rukopise često dodavali bilješku: “Ruka koja je ovo napisala trune u grobu, ali ono što je napisano živi mnogo godina.” Mi doista cijenimo trud tih neumornih prepisivača kojima ne znamo ni ime. No Biblija je u prvom redu sačuvana zahvaljujući njenom Autoru, koji je još davno nadahnuo svog proroka da napiše: “Trava se suši, cvijet vene, ali riječ Boga našega ostaje dovijeka” (Izaija 40:8).