U MUZEJU rata u Kanadi izložena je slika s nazivom “Žrtva”, koja je nadahnuta Prvim svjetskim ratom. Na njoj su naslikani pobijeni vojnici, preživjeli borci iscrpljeni od ratovanja i njihove obitelji koje su ostale kod kuće. Posred slike prikazan je i Isus Krist pribijen na križ. Neki se posjetitelji šokiraju kad vide da je pored prizora ratnog krvoprolića prikazan Isus, “Knez Mira” (Izaija 9:6). Drugi su zahvalni svojim sunarodnjacima što su se žrtvovali za njih te smatraju da Bog i njegov Sin očekuju od kršćana da idu u rat kako bi zaštitili sigurnost i slobodu svoje zemlje.

Vjerski vođe već stoljećima u svojim propovijedima zagovaraju rat. Godine 417. teolog Augustin napisao je: “Nemoj misliti da nitko tko je vojnik i tko se služi oružjem ne može biti dopadljiv Bogu. (...) Drugi se za tebe bore protiv nevidljivih neprijatelja tako što se mole, a ti se za njih boriš protiv barbara tako što ratuješ.” U 13. stoljeću Toma Akvinski rekao je da su “ratovi dopušteni i opravdani dokle god štite siromašne i cijeli narod od neprijateljskih podlih napada”.

Što vi mislite o tome? Ima li rat Božji blagoslov ako se vodi s naizgled časnim ciljem — radi obrane svog naroda ili oslobođenja ugnjetavanih ljudi? Na temelju kojeg “moralnog kriterija” kršćani mogu saznati kako Bog gleda na ratovanje?

Je li moguće saznati Božje mišljenje o tako složenoj temi kao što su današnji ratovi? Apostol Pavao priznao je da je nama ljudima teško dokučiti Božje misli kad je rekao: “‘Tko je upoznao Jehovin um, pa ga može čemu poučiti?’ A mi imamo Kristov um” (1. Korinćanima 2:16). Kako bi nam pomogao da upoznamo njegov način razmišljanja, Jehova Bog poslao je na Zemlju Isusa koji nam u svemu treba biti uzor. Isusove riječi i postupci odražavali su Jehovin način razmišljanja i postupanja. A što je Isus rekao o ratovanju? Kakav je stav imao o tome?

Neki bi rekli da nema uzvišenijeg razloga za korištenje oružja od obrane života Isusa Krista. Tako je mislio i jedan njegov apostol. Nakon što je Isus bio izdan i nakon što ga je usred noći uhitila naoružana svjetina, njegov prijatelj Petar “ispružio je ruku i izvukao mač te udario roba velikog svećenika i odsjekao mu uho”. Je li napad na Isusa bio  opravdani razlog za korištenje oružja? Isus je Petru rekao: “Vrati mač svoj na mjesto njegovo, jer svi koji se mača hvataju od mača će i poginuti!” (Matej 26:47-52).

Sasvim je razumljivo da je Isus tako reagirao. Dvije godine prije toga rekao je: “Čuli ste da je bilo rečeno: ‘Ljubi bližnjega svojeg i mrzi neprijatelja svojeg!’ A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas progone, da biste bili sinovi Oca svojega koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Matej 5:43-45). Mogu li kršćani ljubiti svoje neprijatelje i moliti se za njih, a istovremeno ratovati protiv njih?

Povijest pokazuje da su kršćani imali mnogo neprijatelja. Naprimjer Rimljani su osudili i pogubili Isusa Krista. Ubrzo nakon toga počeli su progoniti i kršćane. Bilo je dovoljno da se netko samo izjasni kao kršćanin, pa da bude osuđen na smrt. Isus je znao da bi kršćani mogli doći u iskušenje da uzmu oružje i pobune se protiv rimskog ugnjetavanja, kao što su to učinili neki Židovi. Stoga je rekao da njegovi sljedbenici ne smiju biti dio svijeta, kao što ni on nije dio svijeta (Ivan 17:16). Kršćani su odlučili ostati politički neutralni. Nikakvu nepravdu ni prijetnju njihovoj sigurnosti ili sigurnosti zemlje u kojoj su živjeli nisu smatrali opravdanjem da krenu u rat.

Pravi kršćani poštovali su Isusovu želju i ostali su neutralni. Obratimo pažnju na ono što se dogodilo u Ikoniju, drevnom gradu u Maloj Aziji. “Neznabošci i Židovi s poglavarima svojim krenuli su da zlostavljaju [Pavla i Barnabu] i zaspu ih kamenjem. Kad su apostoli to saznali, pobjegli su u likaonske gradove Listru i Derbu i okolicu njihovu. Ondje su objavljivali dobru vijest” (Djela apostolska 14:5-7). Zapazite da kršćani nisu uzeli oružje kako bi se obranili kad su se suočili sa žestokim protivljenjem niti su se osvetili. Umjesto toga nastavili su propovijedati dobru vijest. Koju su to vijest prenosili ljudima?

Kršćani su prenosili istu vijest koju je i Isus objavljivao. On je rekao: “Moram objaviti  dobru vijest o kraljevstvu Božjem” (Luka 4:43). Isus i njegovi sljedbenici zastupali su Božje Kraljevstvo. Krist to Kraljevstvo nikada nije branio vojnom silom. “Moje kraljevstvo nije dio ovoga svijeta”, rekao je. “Kad bi moje kraljevstvo bilo dio ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde” (Ivan 18:36).

Pravu se religiju prepoznaje po tome što njeni pripadnici u ratu ne staju ni na čiju stranu. Isus je rekao: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete ljubili jedan drugoga” (Ivan 13:35). Milijuni ljudi bili su sretni kad su saznali da ima onih koji pokazuju takvu ljubav i koji neće uzeti oružje čak ni ako se zbog toga moraju suočiti s izrugivanjem, zatvaranjem ili smrću.

Kad su nacisti okupirali Europu, zatvorili su oko 10 000 Jehovinih svjedoka zbog njihove kršćanske neutralnosti. Oko 3 000 njih poslali su u koncentracijske logore. Za to je vrijeme u Sjedinjenim Državama više od 4 300 Jehovinih svjedoka bilo u zatvoru zato što nisu željeli ići u vojsku. Ni u Njemačkoj ni u Sjedinjenim Državama Jehovini svjedoci nisu uzeli oružje niti su otišli u rat kako bi se borili protiv svoje braće u vjeri ili bilo koga drugoga. Kako bi to mogli učiniti i istovremeno tvrditi da ljube jedni druge i svoje bližnje?

Mnogi ljudi smatraju da je ratovanje nužno u samoobrani. No razmislite o sljedećem: Iako su kršćani u 1. stoljeću bili žestoko proganjani i nisu uzvraćali nasiljem, ipak su opstali. Moćno Rimsko Carstvo nije moglo iskorijeniti kršćanstvo. Pravi kršćani opstali su sve do danas i njihov broj stalno raste. Oni su neutralni u političkim zbivanjima. Ne pokušavaju se sami obračunati s onima koji im se protive, nego se uzdaju u to da će im Bog pomoći. Božja Riječ, Biblija, kaže: “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta srdžbi Božjoj, jer je pisano: ‘Moja je osveta, ja ću uzvratiti, kaže Jehova’” (Rimljanima 12:19).