Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Biblija mijenja živote ljudi

Biblija mijenja živote ljudi

ŠTO je potaknulo bivšeg lopova i pripadnika pobunjeničke vojske da promijeni svoj način života? Zašto je prvakinja u taekwondou promijenila svoje životne ciljeve? Kako je bila nagrađena strpljivost jednog oca koji nikad nije digao ruke od svog sina? Životne priče koje slijede pružit će vam odgovor na ta pitanja.

“Usprkos svojoj mračnoj prošlosti sada sam sretan” — GARRY AMBROCIO

  • DOB: 47

  • ZEMLJA: FILIPINI

  • PRIJE: PRIPADNIK POBUNJENIČKE VOJSKE

MOJ ŽIVOT NEKADA: Odrastao sam u malom gradu Vintaru. Živjeli smo u prostranoj dolini kroz koju su tekle bistre rijeke, a okruživale su je zelene planine s kojih je dopiralo obilje svježeg zraka. Unatoč spokojnoj okolini život je ondje bio vrlo težak. Ljudi su nam znali krasti stoku i provaljivati u kuću.

U tinejdžerskoj dobi često sam se s prijateljima opijao, pušio sam i krao da bih došao do novca za svoje poroke. Čak sam i vlastitoj baki ukrao nakit. Vojska je sumnjala da sam član pobunjeničke skupine koja se nazivala Nova narodna vojska (NPA), pa su me vojnici često znali pretući. Zbog toga sam odlučio pridružiti se pobunjenicima. Pet sam godina s pobunjeničkom vojskom živio u planinama. Život ondje nije bio nimalo lak. Stalno smo bili u pokretu i bježali od vojske. Na koncu mi je dojadilo skrivati se u planinama, pa sam se predao guverneru provincije Ilocos Norte. On je bio dobar prema meni i čak mi je pomogao da pronađem pristojan posao. No još uvijek sam bio rob svojih starih navika — provaljivao sam u kuće i krao te sam zastrašivao ljude.

KAKO MI JE BIBLIJA PROMIJENILA ŽIVOT: Sa mnom je radila žena po imenu Loida koja je bila Jehovin svjedok. Preko nje sam upoznao Jovencia i on je počeo sa mnom proučavati Bibliju. No nije mi bilo nimalo lako promijeniti svoj način života. Uzdržavao sam se od pušenja samo kad bi Jovencio došao k meni na biblijski tečaj. Osim toga još uvijek sam se bavio nezakonitim poslovima. Na kraju me policija uhvatila te sam 11 mjeseci proveo u zatvoru. Tijekom tog vremena molio sam se Jehovi i preklinjao ga da mi pomogne. Molio sam ga da mi oprosti te da me svojim svetim duhom vodi i jača.

Nakon nekog vremena jedan me Jehovin svjedok posjetio u zatvoru i donio mi Bibliju. Počeo sam je čitati te sam saznao da je Jehova milostiv i pun ljubavi te da je spreman oprostiti nam grijehe. Uvidio sam da je Jehova bio milostiv prema meni i da mi je pružio priliku da ga upoznam. Molio sam ga da mi da snage da se riješim svojih loših navika. Jako me se dojmilo ono što sam pročitao u Mudrim izrekama 27:11. Imao sam osjećaj da se Jehova putem tog retka obraća izravno meni. Ondje stoji: “Budi mudar, sine moj, i obraduj mi srce, da mogu odgovoriti onome koji mi se ruga.”

Kad sam izašao iz zatvora, nastavio sam proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Počeo sam dolaziti na njihove sastanke i primjenjivati biblijska načela u svom životu. S vremenom sam se, uz Jehovinu pomoć, uspio osloboditi loših navika. Potom sam predao svoj život Jehovi Bogu.

KAKO SE MOJ ŽIVOT POBOLJŠAO: Usprkos svojoj mračnoj prošlosti sada sam sretan. Nekad sam bio rob svojih prljavih navika, a danas sam sasvim drugi čovjek (Kološanima 3:9, 10). Čast mi je što mogu biti dio Jehovinog čistog naroda i pomagati drugima da upoznaju našeg svemogućeg Boga, Jehovu.

“Željela sam predstavljati Brazil na olimpijadi” — JULIANA APARECIDA SANTANA ESCUDEIRO

  • DOB: 31

  • ZEMLJA: BRAZIL

  • PRIJE: PRVAKINJA U TAEKWONDOU

MOJ ŽIVOT NEKADA: Odrasla sam u gradu Londrini. Iako je većina ljudi u mom kvartu bila siromašna, bio je to miran i čist dio grada. Kad mi je bilo deset godina, stariji brat predložio mi je da zajedno s njim počnem trenirati taekwondo, borilačku vještinu čije ime doslovno znači “umijeće borbe rukama i nogama”. Ocu se isprva nije svidjela ideja da se bavim tim sportom, ali ubrzo je popustio.

Naporno sam trenirala i osvojila mnoga natjecanja u saveznoj državi Parani. Kasnije sam osvojila zlatne medalje na brojnim državnim natjecanjima, a 1993. bila sam proglašena brazilskom prvakinjom u taekwondou. Željela sam se natjecati i na međunarodnim prvenstvima. No moja je obitelj bila siromašna i nije mi mogla platiti put u inozemstvo.

Nadala sam se da će taekwondo postati olimpijski sport, što se doista i dogodilo. Željela sam predstavljati Brazil na olimpijadi, pa sam marljivo trenirala te sam dobila sponzore koji su mi omogućili da se natječem u Francuskoj, Vijetnamu, Južnoj Koreji i Japanu te na Južnoameričkim igrama. Moj sljedeći cilj bio je natjecati se na Panameričkim igrama. Budući da sam postigla jako dobre rezultate, bila sam izabrana da 2003. s još dva natjecatelja sudjelujem na tim igrama u Santo Domingu, u Dominikanskoj Republici.

KAKO MI JE BIBLIJA PROMIJENILA ŽIVOT: Godine 2001. mladić s kojim sam bila u vezi i ja upoznali smo Jehovine svjedoke i počeli s njima proučavati Bibliju. U početku nisam baš bila previše oduševljena time. Od umora se gotovo nikad nisam mogla koncentrirati i često bih usred proučavanja zaspala. Ipak, ono što sam naučila doprlo mi je do srca i to je postalo očito na mom sljedećem velikom natjecanju.

Budući da sam ušla u reprezentaciju za Panameričke igre, majstori taekwondoa željeli su da se borim u jednom preliminarnom natjecanju. Kad je došao red na mene, ostala sam nepomično stajati na strunjači — bez imalo volje da započnem borbu. Najednom sam shvatila da se kršćani ne bi smjeli boriti s drugima, čak ni u sportu! Sjetila sam se biblijske zapovijedi: “Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe” (Matej 19:19). Jednostavno sam se okrenula i bez razmišljanja otišla s borilišta. Ljudi su me gledali u nevjerici.

Kad sam došla kući, sjela sam i stala razmišljati o tome što da učinim sa svojim životom. Uzela sam jednu brošuru Jehovinih svjedoka koja je govorila o tome što Bog zahtijeva od nas. U njoj je bio naveden Psalam 11:5, u kojem se o Jehovi kaže: “Onoga tko ljubi nasilje silno mrzi duša njegova.” Te su me riječi pogodile u srce te sam odlučila prestati baviti se taekwondoom.

Moji treneri nisu bili nimalo sretni zbog toga. Pokušavali su me nagovoriti da se predomislim, govoreći kako sam najbolja u zemlji te da su mi Olimpijske igre praktički nadohvat ruke. No ja sam donijela svoju odluku.

Tada sam već bila u braku s onim mladićem s kojim sam bila u vezi. On je već s Jehovinim svjedocima propovijedao dobru vijest. Često bi se sav sretan vratio kući i pričao mi o ljudima koje je upoznao i s kojima je razgovarao. Znala sam da moram učiniti neke promjene u svom životu ako i ja želim propovijedati. Napustila sam religiju kojoj sam dotad pripadala i s vremenom ispunila preduvjete da postanem kršteni Jehovin svjedok.

KAKO SE MOJ ŽIVOT POBOLJŠAO: Moj muž i ja jako smo sretni i imamo skladan brak jer nastojimo primjenjivati biblijska načela. On obavlja odgovorne zadatke u skupštini Jehovinih svjedoka kojoj pripadamo, a ja ga u tome rado podupirem. Mogla sam uložiti sav svoj trud u to da osvojim olimpijsko zlato i postanem slavna. No smatram da se ništa što nam ovaj nepravedan svijet nudi ne može usporediti s divnom prilikom da služimo Jehovi Bogu.

“Moj otac nikad nije digao ruke od mene” — INGO ZIMMERMANN

  • DOB: 44

  • ZEMLJA: NJEMAČKA

  • PRIJE: ZAŠTITAR U NOĆNOM KLUBU

MOJ ŽIVOT NEKADA: Rodio sam se u rudarskom gradu Gelsenkirchenu. Moja obitelj bila je razdijeljena u vjerskom pogledu, jer je moj otac bio Jehovin svjedok, a majka se protivila njegovim nastojanjima da mene, mog brata i moje dvije sestre odgaja u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima. Otac je radio kao vozač kamiona po deset ili više sati dnevno. Često je znao odlaziti na posao u dva ili tri sata ujutro. Unatoč tome uvijek se trudio poučavati nas u duhovnom pogledu. No ja nisam cijenio njegov trud.

S 15 godina nisam više želio ići na vjerske sastanke na koje me vodio jer su mi bili dosadni. Godinu dana kasnije učlanio sam se u boksački klub. Tijekom sljedeće dvije godine svojim sam ponašanjem ocu zadavao puno briga. S 18 godina odselio sam se od kuće.

Jako sam volio sport te sam trenirao i po šest puta tjedno — najprije boks, a zatim dizanje utega. Vikendom sam s prijateljima odlazio u noćne klubove. Jednom prilikom potukao sam se s jednim čovjekom koji je izgledao prilično zastrašujuće, ali ja sam ga bez problema svladao. To je zapazio vlasnik kluba i odmah mi je ponudio da radim kao zaštitar. Budući da je plaća bila dobra, prihvatio sam posao.

Svakog vikenda stajao sam na ulazu u klub i odlučivao tko može, a tko ne može ući. U klub je znalo doći i do 1 000 ljudi, pa sam imao puno posla. Često su izbijale tučnjave. Prijetili su mi pištoljima i razbijenim bocama. Neki koje nisam pustio da uđu u klub ili koje sam izbacio čekali bi me vani kako bi mi se osvetili. Imao sam 20 godina i mislio sam da mi nitko ništa ne može. No zapravo sam bio neodgovoran i ponašao se divlje — bio sam agresivan, ponosan, pohlepan i tvrdoglav.

KAKO MI JE BIBLIJA PROMIJENILA ŽIVOT: Moj otac nikad nije digao ruke od mene. Pobrinuo se da mi na kućnu adresu stižu časopisi Stražarska kula i Probudite se! * U sobi sam imao hrpu nepročitanih časopisa. No jednog sam dana ipak odlučio prolistati neke od njih. Pročitao sam članke koji su govorili o tome da će političkom, gospodarskom i vjerskom sustavu ovog svijeta doći kraj. To me potaknulo da nazovem svoju sestru. Ona i njezin suprug bili su Jehovini svjedoci. Ponudili su mi da s njima proučavam Bibliju i ja sam prihvatio.

Načelo zapisano u Galaćanima 6:7 potaknulo me da učinim promjene u svom životu. Iz iskustva sam znao da će sve ono što danas učinim, kažem ili odlučim utjecati na moj život u budućnosti. Jako me ohrabrio i poziv zapisan u Izaiji 1:18, gdje stoji: “‘Dođite da se raspravimo i ja ću vam pomoći da se pomirite sa mnom’, kaže Jehova. ‘Ako grijesi vaši budu kao skerlet, postat će bijeli kao snijeg.’” Taj mi je redak od samog početka proučavanja pomogao da se ne osjećam bezvrijedno i da ne mislim kako je prekasno da opet počnem služiti Jehovi.

U roku od šest mjeseci iz temelja sam izmijenio svoj način života, no za to mi je trebalo puno truda. Morao sam promijeniti grubu i iskvarenu okolinu u kojoj sam se kretao. Stoga sam počeo govoriti svojim prijateljima da proučavam Bibliju i pričati im ono što sam naučio. Počeli su me izbjegavati i nazivali su me svećenikom. Osim toga uz sestrinu sam pomoć pronašao drugi, prikladniji posao.

Isto tako počeo sam odlaziti na sastanke u dvoranu Jehovinih svjedoka u koju su išli moja sestra i njezin suprug, premda sam do nje trebao putovati 30 kilometara. Jedna druga dvorana bila mi je puno bliže, ali nisam imao snage suočiti se s ljudima koji su me poznavali od malih nogu. Također bilo me strah propovijedati od kuće do kuće u području gdje sam živio. Bojao sam se da ne naiđem na nekoga koga sam nedavno izbacio iz kluba ili kome sam dao drogu. Međutim, baveći se sportom naučio sam da su vježbe koje su najpotrebnije ujedno i najteže. Stoga, kad sam ispunio preduvjete da krenem u propovijedanje, činio sam to što sam više mogao.

No još sam jednu prepreku morao svladati — nisam volio čitati ni proučavati. Ali znao sam da moram steći naviku temeljito proučavati biblijske istine ako želim razviti čvrstu vjeru. Ustanovio sam da, kao i kod dizanja utega, čovjek mora uložiti puno truda da bi postao duhovno jak.

KAKO SE MOJ ŽIVOT POBOLJŠAO: Sretan sam što sam živ! Istina, još uvijek moram biti na oprezu kako me moje slabosti ne bi nadvladale. No imam divnu obitelj i ženu koju krasi lijepa kršćanska osobnost. Među Jehovinim svjedocima pronašao sam prave prijatelje u koje se mogu potpuno pouzdati. Otac mi je prije pet godina umro, no prije njegove smrti ostvarilo se ono čemu se dugo nadao i što ga je silno obradovalo — sin mu se vratio na pravi put.

^ odl. 34 Oba časopisa izdaju Jehovini svjedoci.