1. (Uključujući uvod.) (a) Koje je čudo izvršio Isus u blizini Naina? (b) Koju važnost imaju čuda u Bibliji, no vjeruju li svi ljudi da su se doista događala?

SIGURNO dirljiva priča. No, je li istinita? Mnogima je teško vjerovati da su se doista odigrale takve stvari. Međutim, čuda su neodvojivi sastavni dio biblijskog izvještaja. Vjerovati Bibliji znači biti uvjeren da se čuda doista događaju. Zaista, sveukupnost biblijskih istina počiva na jednom vrlo važnom čudu: na uskrsnuću Isusa Krista.

2, 3. Čime je škotski filozof David Hume između ostalog želio dokazati da se čuda ne događaju?

² Vjeruješ li u čuda? Ili misliš da je u naše  znanstveno doba nelogično vjerovati u čuda — to jest u neobične događaje koji svjedoče o nadljudskoj intervenciji? Ako ne vjeruješ u čuda, nisi prvi. Prije dva stoljeća škotski filozof David Hume imao je isti problem. Možda su tvoji razlozi nevjerovanja slični njegovima.

³ Humeovi prigovori protiv čuda uključivali su tri glavne točke.¹ Kao prvo, on piše: “Čudo je povreda prirodnih zakona.” Čovjek se od pamtivijeka oslanja na ove zakone. On zna da predmet kojega ispusti pada na zemlju, da sunce jutrom izlazi, a navečer zalazi, itd. Instinktivno zna da takvi događaji uvijek slijede neki poznati obrazac. Ne događa se ništa što nije u skladu s prirodnim zakonima. Ovaj ‘dokaz’, smatrao je Hume, “isto je toliko potpun koliko i svaki argument iz iskustva” protiv mogućnosti čuda.

4, 5. Koja druga dva razloga je naveo David Hume da bi opovrgao mogućnost čuda?

⁴ Drugi argument kojeg je iznio bio je da se ljudi mogu lako zavarati. Neki žele vjerovati u čuda, posebno ako je to u vezi s religijom, ali mnoga navodna čuda već su se pokazala obmanom. Njegov treći argument bio je da izvještaji o čudima uglavnom potječu iz vremena neznanja. Što su ljudi obrazovaniji, manje se izvještava o čudima. Hume je pisao da se “takvi protuprirodni događaji nikada ne zbivaju u našim danima”. Tako je po njegovom mišljenju bilo dokazano da se čuda nisu nikada događala.

⁵ Sve do današnjeg dana većina argumenata protiv čuda temelji se na ovim općenitim principima. Zato želimo Humeove prigovore ispitati po redu.

6. Zašto je nelogično objašnjavati da čuda nisu moguća, jer su suprotna prirodnim zakonima?

⁶ Što reći na prigovor da čudâ ne može biti, jer su “povreda prirodnih zakona”? Površno gledano, to bi moglo zvučati uvjerljivo. Ali, ispitajmo što to zaista znači. Obično se čudo može definirati kao događaj koji se odigrava izvan normalnih prirodnih zakona. * Radi se o tako neočekivanom događaju da su promatrači uvjereni kako su postali svjedocima nadljudskog zahvata. Humeov prigovor, dakle, ustvari kaže: ‘Čuda su nemoguća, jer su čuda.’ Zašto ne razmotriti sve dokaze prije nego što se brzopleto izvuče takav zaključak?

7, 8. (a) Zašto danas znanstvenici u vezi nama nepoznatih prirodnih zakona zastupaju manje dogmatska gledišta o tome što je moguće, a što nemoguće? (b) Što bi mi ako vjerujemo u Boga trebali također vjerovati u vezi njegove sposobnosti da čini neobične stvari?

⁷ Činjenica je da obrazovani ljudi danas, za razliku od Humea, ne polaze bezuvjetno od toga da poznati prirodni zakoni vrijede svugdje i u svako vrijeme. Znanstvenici su voljni nagađati da li u svemiru, pored tri poznate dimenzije, dužine, širine i visine, ne postoje još i mnoge druge.² Teoretiziraju o postojanju crnih rupa, divovskih zvijezda, koje se urušavaju u sebe same dok im gustoća praktički bude beskonačna. Smatra se da je u njihovoj blizini struktura svemira toliko izmijenjena  da je čak vrijeme zastalo.³ Znanstvenici čak nisu isključili mogućnost da bi vrijeme pod određenim uvjetima moglo teći unazad umjesto unaprijed!⁴

⁸ Stephan W. Hawking, profesor matematike na sveučilištu Cambridge, u vezi svojih razmišljanja kako je svemir postao, rekao je: “Prema klasičnoj teoriji sveopćeg relativiteta (...) početak svemira mora da je bio singularitet beskonačne gustoće i zakrivljenosti svemirskog vremena. Pod takvim bi uvjetima zakazali svi poznati zakoni fizike.”⁵ Prema tome, suvremeni znanstvenici ne bi uporno ostali pri tome da je nešto nemoguće samo zato što je suprotno normalnim zakonima prirode. Pod neobičnim okolnostima mogu se dogoditi neobične stvari. Naravno, ako mi vjerujemo u svemogućeg Boga, sigurno ćemo mu priznati moć da prouzroči nastanak neobičnih događaja — ili čuda — ako je to u interesu njegovog nauma (2. Mojsijeva 15:6-10; Izaija 40:13, 15).

9. Je li točno da su neka čuda samo obmana? Objasni svoj odgovor.

⁹ Nijedan razuman čovjek neće poricati da su neka čuda krivotvorena. Primjerice, neke osobe tvrde da mogu vršiti čudotvorna iscjeljenja. Liječnik William A. Nolan stavio si je u zadatak da ispita takve slučajeve. Bavio se brojnim navodnim iscjeljenjima evangeličkih čudotvornih iscjelitelja u Sjedinjenim Državama i takozvanih psihokirurga u Aziji.⁶ Rezultat? Posvuda je samo nailazio na razočarenje i prijevaru.

10. Treba li zaključiti da su sva čuda prijevara zato što su neka razotkrivena kao prijevara?

 ¹⁰ Dokazuju li takve podvale da se nikada nisu dogodila prava čuda? Ne bezuvjetno. Ponekad čujemo da su krivotvorene novčanice stavljene u opticaj, ali to ne znači da je sav novac krivotvoren. Neki bolesnici polažu veliku vjeru u nadriliječnike i lažne liječnike, dajući im mnogo novca. No, iz toga se ne može zaključiti da su svi liječnici varalice. Neki umjetnici su s mnogo spretnosti krivotvorili slike “starih majstora”. Međutim, to ne znači da su sve slike falsifikati. Tako ni činjenica da su neka navodna čuda očita prijevara ne znači da se prava čuda ne mogu nikada dogoditi.

11. Kako glasi treći prigovor Davida Humea protiv shvaćanja da čuda postoje?

¹¹ Treći prigovor bio je sažet riječima da se “takvi protuprirodni događaji nikada ne zbivaju u našim danima”. Hume nije nikada vidio čudo i stoga je odbijao vjerovati da se čuda mogu događati. Međutim, ovaj način zaključivanja je nedosljedan. Svaki misaoni čovjek mora priznati da su se prije života ovog škotskog filozofa događali “čudnovati događaji” koji se za vrijeme njegova života nisu ponovili. Kakvi događaji?

12. Koji se začuđujući događaji iz prošlosti ne mogu objasniti prirodnim zakonima koji danas djeluju?

 ¹² Primjerice, započeo je život na Zemlji. Potom su nastupili izvjesni oblici svjesnoga života. Konačno se pojavio čovjek, obdaren mudrošću, maštom, sposobnošću da voli i darom savjesti. Nijedan znanstvenik ne može na temelju danas djelujućih prirodnih zakona objasniti odvijanje ovih začuđujućih događaja. Ali, mi imamo žive dokaze da su se dogodili.

13, 14. Koje su stvari danas same po sebi razumljive, a na koje bi David Hume gledao kao na nešto protuprirodno?

¹³ A kako je sa “začudnim događajima” koji su se zbili od vremena Davida Humea? Pretpostavimo da možemo vratiti vrijeme unatrag i pričati mu o današnjem svijetu. Kako bismo mu objasnili da neki poslovni čovjek u Hamburgu može razgovarati s nekim tko se nalazi u Tokiju udaljen tisućama kilometara, a da čak ne mora naprezati svoj glas; da se nogometna utakmica koja se igra u Španjolskoj može uživo gledati u čitavom svijetu; da se letjelice, znatno veće od oceanskih brodova Humeovog vremena, mogu odići s površine Zemlje i satima nositi gotovo 500 putnika kroz zrak tisućama kilometara? Možemo li zamisliti njegov odgovor? ‘Nemoguće! Takvi protuprirodni događaji ne zbivaju se u našim danima nikada.’

¹⁴ Ali, takve ‘začudne stvari’ ipak se zbivaju u našim danima. Zašto? Jer je čovjek primjenom znanstvenih principa, o kojima Hume nije imao predodžbu, naučio konstruirati telefone, televizijske prijemnike i avione. Zar je onda teško vjerovati da je Bog u prošlosti pri određenim  prilikama nešto činio na način koji mi još ne razumijemo i stoga označavamo čudom?

15, 16. Ako su se čuda zaista događala, kako možemo znati za njih? Kako bi to mogao predočiti?

¹⁵ Samo reći da su se čuda mogla dogoditi, naravno, još uvijek ne znači da su se i dogodila. Kako možemo mi danas, u našem 20. stoljeću, znati da li je Bog u biblijska vremena kroz svoje sluge na Zemlji doista činio čuda ili nije? Koju vrst dokaza bi ti prihvatio? Predočimo si jednog stanovnika prašume koji je živio na primitivnom stupnju i doveden je u neki velegrad. Kako će on svom narodu po povratku opisati čuda civilizacije? Ne bi bio u stanju objasniti kako funkcionira automobil ili zašto muzika svira iz nosivog radija. Ne može ni izraditi kompjuter da bi dokazao da nešto takvo postoji. Dotični može samo ispričati ono što je vidio.

¹⁶ Mi smo u istom položaju kao i plemenski drugovi ovog čovjeka. Ako je Bog zaista činio čuda, možemo za to saznati samo od očevidaca. Očevici ne mogu objasniti ni kako su se čuda dogodila niti ih mogu ponoviti. Mogu nas samo izvijestiti što su vidjeli. Očevici su, naravno, mogli biti prevareni. Bez daljnjega su također mogli preuveličati ili nešto krivo izvijestiti. Da bi njihovo svjedočanstvo  bilo za nas vjerodostojno, moramo znati da li su ti očevici istinoljubivi i dostojni povjerenja i da li su dokazali da imaju dobre poticaje.

17. (a) Koje je najbolje posvjedočeno čudo u Bibliji? (b) Koje su okolnosti dovele do Isusove smrti?

¹⁷ Najbolje posvjedočeno čudo u Bibliji je uskrsnuće Isusa Krista; može se takorekuć upotrijebiti kao slučaj za ispitivanje. Razmotrimo najprije prenijete činjenice: Isus je bio uhapšen navečer 14. nisana — prema našoj današnjoj podjeli tjedna u četvrtak uvečer. * Doveden je pred vođe Židova koji su ga optužili za bogohuljenje i osudili na smrt. Zatim su Židovi predali Isusa rimskom namjesniku Ponciju Pilatu koji je popustio njihovom pritisku i izručio Isusa na pogubljenje. Slijedećeg dana, u petak — prema židovskom kalendaru još uvijek 14. nisana — bio je pribijen na mučenički stup, a nekoliko sati kasnije je umro (Marko 14:43-65; 15:1-39).

18. Kako se, prema Bibliji, počeo širiti izvještaj o Isusovom uskrsnuću?

¹⁸ Nakon što je jedan rimski vojnik probo Isusa kopljem u stranu da bi se uvjerio da je zaista  mrtav, bilo je Isusovo tijelo položeno u novu grobnicu. Idući dan, 15. nisana (petak/subota), bio je sabat. Ali, u zoru 16. nisana — dakle, u nedjelju ujutro — neki su učenici otišli do groba, zatekavši ga praznog. Ubrzo se proširila vijest da je Isus viđen živ. Početna reakcija na ove izvještaje bila je ista kakva bi bila i danas: nevjerica. Čak ni apostoli nisu željeli vjerovati. Međutim, kad su vlastitim očima vidjeli Isusa živog, morali su konačno priznati da je uskrsnuo od mrtvih (Ivan 19:31–20:29; Luka 24:11).

19-21. (a) Kako su, prema Justinu Mučeniku, djelovali Židovi protiv kršćana koji su objavljivali Isusovo uskrsnuće? (b) U što možemo biti sigurni u vezi Isusovog groba na dan 16. nisana?

¹⁹ Je li Isus zaista uskrsnuo ili sve to počiva na izmišljotini? Ljudi su se tada po svoj prilici pitali da li se Isusovo tijelo još uvijek nalazi u grobu. Isusovi sljedbenici sigurno bi se našli u teškom položaju da su njihovi protivnici mogli ukazati na to da se njegovo tijelo nalazi u grobnici. Time bi mogli dokazivati da on nije uskrsnuo. Međutim, ne postoji izvještaj da su oni to učinili. Umjesto toga, prema Bibliji, vojnicima koji su trebali čuvati grob dali su novac, potičući ih: “Recite: ‘Učenici njegovi došli su noću i ukrali ga dok smo mi spavali’” (Matej 28:11-13). Također imamo dokaze izvan Biblije da su židovski vođe postupili na taj način.

²⁰ Otprilike stoljeće nakon Isusove smrti Justin Mučenik je napisao djelo pod naslovom Dijalog s Trifonom. U njemu kaže: “Vi [Židovi] ste  izabrali odabrane ljude i poslali ih po čitavom svijetu, a objavljivali su da je jedna bezbožna i opaka sekta potekla od nekog Galilejca Isusa, varalice koga smo mi razapeli, ali njegovi učenici su ga noću ukrali iz grobnice u koju je bio položen.”⁷

²¹ Dakle, Trifon je bio Židov, a ovaj Dijalog s Trifonom bio je napisan da bi obranio kršćanstvo od judaizma. Prema tome, nevjerojatno je da bi Justin Mučenik postavio takvu tvrdnju — naime, da su Židovi optužili kršćane za krađu Isusovog tijela iz groba — ako Židovi nisu podigli takvu optužbu. Inače bi mu se lako mogla dokazati laž. Justin Mučenik mogao je to reći samo ako su Židovi zaista izaslali takve glasnike. A to su učinili samo onda ako je 16. nisana 33. n. e. grob zaista bio prazan i ako nisu mogli pokazati na Isusovo tijelo kao na dokaz da nije uskrsnuo. Ali, što se dogodilo, s obzirom da je grob bio prazan? Jesu li učenici ukrali tijelo? Ili je bilo odstranjeno na nadnaravan način kao dokaz da je Isus zaista uskrsnuo?

22, 23. Koji se obrazovani čovjek prvoga stoljeća pozabavio Isusovim uskrsnućem, i koji su mu izvori informacija stajali na raspolaganju?

²² Jedan visoko obrazovani čovjek prvoga stoljeća, liječnik Luka, pomno je ispitao dokaze (Kološanima 4:14). Luka je napisao dvije knjige koje su danas dio Biblije: jedna je Evanđelje, tj. povijest Isusove službe, a druga, pod nazivom Djela apostolska, priča povijest širenja kršćanstva u godinama nakon Isusove smrti.

 ²³ U uvodu u svoje evanđelje navodi Luka čitav niz dokaza koji su mu stajali na raspolaganju, ali koji nama danas nisu više dostupni. On spominje pisane dokumente o Isusovom životu koje je konzultirao. Također izviještava da je razgovarao s očevicima Isusova života, smrti i uskrsnuća. Zatim kaže: “Pomno [sam] ispitao sve od početka” (Luka 1:1-3, St). Luka je očigledno poduzeo temeljita ispitivanja. Je li bio dobar povjesničar?

24, 25. Što mnogi priznaju Luki u vezi njegove kvalifikacije kao povjesničara?

²⁴ Mnogi su potvrdili da jest. Sir William Ramsay održao je godine 1913. predavanje o povijesnosti Lukinih djela. Do kakvog je zaključka došao? “Luka je bio prvorazredni povjesničar; nisu samo vjerodostojna njegova obrazloženja činjenica; on je posjedovao i pravi povijesni osjećaj.”⁸ U novije vrijeme stručnjaci su došli do istog zaključka. U djelu The Living Word Commentary piše u uvodu u sveske o Luki: “Luka je bio kako povjesničar (i to još točan) tako i teolog.”

²⁵ Kao što dr. David Gooding, nekadašnji profesor za starozavjetni grčki u sjevernoj Irskoj, objašnjava, Luka je bio “drevni povjesničar u tradiciji povjesničara Staroga zavjeta i Tukidida [jednog od najuvaženijih povjesničara antike]. Poput njih, i on si je dao truda da ispita izvore,  izabere materijal i da ga rasporedi (...) Tukidid je objedinio ovu metodu s pasijom povijesne točnosti; ne postoji razlog za pretpostavku da je Luka učinio manje.”⁹

26. (a) Kako je Luka gledao na Isusovo uskrsnuće? (b) Što ga je moglo učvrstiti u tom zaključku?

²⁶ Koji zaključak je ovaj zaista sposobni čovjek izveo iz činjenice da je Isusov grob 16. nisana bio prazan? Kako u svom evanđelju, tako i u Djelima apostolskim, izvijestio je on kao činjenicu da je Isus uskrsnuo iz mrtvih (Luka 24:1-52; Djela apostolska 1:3). U to nije nimalo sumnjao. Možda je njegova vjera u čudo uskrsnuća bila ojačana njegovim osobnim iskustvima. Kako se čini, on istina nije bio očevidac uskrsnuća, ali iz vlastitog iskustva izvještava o čudima koje je činio apostol Pavao (Djela apostolska 14:8-10; 20:7-12; 28:8, 9).

27. Tko je između ostalog tvrdio da je vidio uskrsnulog Isusa?

²⁷ Dva Evanđelja tradicionalno se pripisuju ljudima koji su poznavali Isusa, vidjeli ga kako umire i posvjedočili da su ga vidjeli nakon njegovog uskrsnuća. Radi se o apostolu Mateju, bivšem ubiraču poreza, i Ivanu, omiljenom Isusovom apostolu. Jedan drugi biblijski pisac, apostol Pavao, također izvještava da je vidio uskrsnulog Krista. Pavao spominje još daljnje osobe po imenu koje su vidjele Isusa nakon njegove smrti živog i kaže da se jednom prilikom Isus pojavio “pred više od pet stotina braće” (1. Korinćanima 15:3-8).

28. Kako je Isusovo uskrsnuće djelovalo na Petra?

 ²⁸ Među očevice koje Pavao navodi spada i Jakov, Isusov tjelesni polubrat, koji je morao poznavati Isusa od malih nogu. Drugi je apostol Petar, za kojeg povjesničar Luka izvještava da je samo nekoliko tjedana nakon Isusove smrti dao neustrašivo svjedočanstvo o Isusovom uskrsnuću (Djela apostolska 2:23, 24). U prvoj od dviju poslanica u Bibliji koje se tradicionalno pripisuju Petru, pokazuje on da je njegova vjera u Isusovo uskrsnuće čak mnogo godina nakon ovog događaja za njega još uvijek bila velikim izvorom snage. Pisao je: “Blagoslovljen Bog i otac našega Gospodina Isusa Krista, jer nam je prema svojoj velikoj milosti dao novo rođenje za živu nadu kroz uskrsnuće Isusa Krista iz mrtvih” (1. Petrova 1:3).

29. Kakvim upečatljivim dokazima raspolažemo, iako ne možemo razgovarati s očevicima?

²⁹ Kao što je Luka mogao razgovarati s ljudima koji su tvrdili da su vidjeli Isusa nakon njegove smrti i s njim razgovarali, tako mi možemo čitati riječi koje su zapisali neki od njih. A možemo sami prosuditi da li su bili prevareni, pokušavaju li prevariti nas ili su doista vidjeli uskrsnulog Krista. No, govoreći otvoreno, nije moguće da su bili prevareni; jer među njih spadaju Isusovi najbliži prijatelji koji su bili s njim do njegove smrti. Neki su bili očevici njegove agonije na mučeničkom stupu. Vidjeli su kako krv i voda teku iz rane koju mu je vojnik nanio kopljem. Kao i vojnik, i oni su znali da je Isus bio neosporno mrtav. Kasnije, tako kažu oni, vidjeli su Isusa živog i čak su s njim razgovarali. Ne, oni nisu  mogli biti prevareni. Jesu li možda željeli svojom tvrdnjom da je Isus uskrsao, prevariti druge? (Ivan 19:32-35; 21:4, 15-24).

30. Zašto je nemoguće da su očevici Isusovog uskrsnuća lagali?

³⁰ Da bismo na to odgovorili, moramo si samo postaviti slijedeće pitanje: Jesu li oni sami vjerovali u ono što su rekli? Da, posve sigurno. Za kršćane — uključujući one koji su tvrdili da su bili očevici — uskrsnuće Isusa Krista bilo je čitav temelj njihovog vjerovanja. Apostol Pavao je rekao: “Ako Krist nije ustao, uzalud dakle naše propovijedanje, a uzalud i vjera naša (...) Nadalje, ako Krist nije ustao, vjera vam je uzaludna” (1. Korinćanima 15:14, 17). Zvuče li tako riječi nekog čovjeka koji laže kada kaže da je vidio uskrsnulog Krista?

31, 32. Koje žrtve su činili prvi kršćani, i zašto je to uvjerljiv dokaz da su govorili istinu kad su objavljivali da je Isus uskrsnuo?

³¹ Razmislimo također što je u onim danima značilo biti kršćanin. To nije donosilo ni ugled, ni moć, ni bogatstvo. Sasvim suprotno. Mnogi od prvih kršćana su za volju svoje vjere dali ‘s radošću da se razgrabi njihovo imanje’ (Hebrejima 10:34). Biti kršćanin značilo je voditi život koji je sa sobom donosio žrtve i progonstva, a nerijetko je završavao sramotnom i bolnom mučeničkom smrću.

³² Neki kršćani su potjecali iz dobrostojećih obitelji, naprimjer apostol Ivan, čiji je otac posjedovao u Galileji očito cvjetajući ribarski obrt. Mnogi su imali dobre izglede za budućnost, kao naprimjer Pavao, koji je bio učenik čuvenog rabina Gamalijela i upravo u vrijeme kad je prihvaćao  kršćanstvo počeo se isticati u očima židovskih vođa (Djela apostolska 9:1, 2; 22:3; Galaćanima 1:14). Međutim, svi su oni okrenuli leđa onome što je nudio svijet, da bi širili vijest koja se temeljila na činjenici da je Isus uskrsnuo iz mrtvih (Kološanima 1:23, 28). Bi li podnijeli takve žrtve i na sebe preuzeli takve patnje ako su znali da se radi o laži? Sasvim sigurno ne bi. No, bili su voljni trpjeti i umrijeti za nešto za što su znali da počiva na istini.

33, 34. Budući da je uskrsnuće zaista uslijedilo, što možemo reći o drugim čudima u Bibliji?

³³ Zaista, dokazi svjedoka su potpuno uvjerljivi. Isus je 16. nisana 33. n. e. uskrsnuo iz mrtvih. A budući da se ovo uskrsnuće dogodilo, onda su i sva druga čuda o kojima izvještava Biblija bila moguća — čuda za koja također imamo pouzdane izvještaje očevidaca. Ista sila koja je probudila Isusa iz mrtvih osposobila je i Isusa da uskrsne sina udovice iz Naina. Također je opunomoćila Isusa da izvršava ne baš tako spektakularna — ali ipak krajnje začuđujuća — čudotvorna iscjeljenja. Stajala je iza čudotvornog hranjenja množica i osposobila je Isusa da hoda po vodi (Luka 7:11-15; Matej 11:4-6; 14:14-21, 23-31).

³⁴ Dakle, činjenica da Biblija izvještava o čudima nije razlog da posumnjamo u njenu vjerodostojnost. Štoviše, činjenica da su se u biblijska vremena događala čuda upečatljiv je dokaz za to da je Biblija zaista Riječ Božja. Međutim, postoji još jedan prigovor koji se podiže protiv Biblije. Mnogi tvrde da se ona proturječi i da stoga ne može biti Riječ Božja. Je li to točno?