NIKADA neću zaboraviti ponedjeljak 22. kolovoza 2005, kad smo se moja uža obitelj i ja okupili za doručkom. Život mi je visio o koncu jer sam imala velik tumor na mozgu. Tog je jutra moj suprug, Krišna, izgovorio molitvu, a zatim sam ja svojim najmilijima uputila nekoliko riječi.

“Kao što znate”, rekla sam im, “očekuje me vrlo rizična operacija i zato se morate pripremiti i na ono najgore. Ako dođe do toga, sve je spremno za moj pogreb. Vi koji služite Jehovi, molim vas, nemojte ga nikada ostaviti! A vas ostale svim srcem molim da počnete proučavati Bibliju i da krenete na naše sastanke. Tako ćete poput mene steći nadu u novi svijet u kojem će pravi Božji sluge imati savršeno zdravlje i vječno živjeti na Zemlji.”

Prije nego što vam opišem ishod operacije, željela bih vam reći nešto o svom odrastanju i o tome kako sam upoznala pravog Boga, Jehovu.

Odrasla sam u Durbanu, obalnom gradu u Južnoafričkoj Republici. Moja obitelj živjela je u velikoj kući na brijegu sagrađenoj od drveta i željeza. Da bismo od ceste u podnožju brijega došli do ulaza u kuću, morali smo se penjati stepenicama, kojih je bilo čak 125. Stepenice su vodile do kratkog puteljka omeđenog grmljem na čijem se kraju nalazila željezna kapija. S jedne strane kapije stajao je bakin “hram” pun slika i kipova hinduističkih bogova. Baka mi je rekla da sam ja “hramsko dijete” (na hindskom mandir ki bacca) te da su bogovi koje smo štovali zaslužni za moje rođenje. Nasuprot hramu nalazile su se sjajne crvene stepenice koje su vodile do ulaza u kuću. Kuća je imala dugačak hodnik, veliku kuhinju sa štednjakom na ugljen te sedam spavaćih soba, a u dvorištu se nalazila i manja zasebna kuća s još jednom spavaćom sobom. U kući nas je bilo 27. Živjeli smo s bakom i djedom, tri očeva mlađa brata i njegovom najmlađom sestrom te njihovim obiteljima.

Nije bilo lako brinuti se za tako veliko kućanstvo. No živeći zajedno postali smo vrlo bliski i proveli mnoge lijepe trenutke kojih ćemo se uvijek s radošću sjećati. Četiri snahe, uključujući i moju majku, Gargee, naizmjence su kuhale i obavljale druge kućanske poslove. Djed je bio glava obitelji i kupovao je hranu za sve nas. Svake srijede baka i djed išli bi na tržnicu kupiti meso, povrće i voće za cijeli tjedan. Mi bismo sjedili pod borovom krošnjom na rubu našeg brežuljka s kojeg se pružao pogled na dolinu i čekali da se vrate s tržnice. Čim bismo ih ugledali kako s velikim košarama izlaze iz autobusa, sjurili bismo se niz 125 stepenica i pomogli im unijeti namirnice u kuću.

U vrtu smo imali visoku palmu na kojoj bi smeđe mine obično savile gnijezdo. Često smo ih promatrali kako lete uokolo i slušali njihov cvrkut. Baka bi sjela na stepenice ispred vrata i pričala nam priče. Praveći se da razumije pjev mina, tumačila bi nam  njihove “razgovore”. Uz odrastanje u toj kući doista me veže pregršt lijepih sjećanja! Bili smo velika, sretna obitelj — zajedno smo se igrali, smijali, plakali i sve smo dijelili. No, što je najvažnije, upravo smo ondje upoznali našeg Stvoritelja, Jehovu, i njegovog Sina, Isusa Krista.

Prije nego što smo počeli proučavati Bibliju, svakodnevno smo vršili mnoge hinduističke obrede. Redovito smo održavali i velike proslave na koje smo pozivali goste da zajedno s nama štuju različite bogove i božice. Ponekad bi na takvim svečanostima moja baka pala u trans i komunicirala s duhovima, a točno u ponoć prinosili bismo životinjske žrtve da ih umirimo. Moj je djed u cijelom kraju bio poznat po svojim velikodušnim donacijama za izgradnju i rad škola i hinduističkih hramova.

Godine 1972. djed se razbolio i umro. Nekoliko mjeseci nakon toga moja strina Indervathey, koju smo zvali Jane, dobila je od Jehovinih svjedoka časopise Stražarska kula i Probudite se! Bilo joj je žao što ih taj put nije pozvala u kuću. Dotad smo uvijek odbijali Jehovine svjedoke kad bi nas posjetili. No kad su ponovno došli, moja ih je strina uvela u kuću i razgovarala s njima o jednom problemu koji ju je mučio. Budući da je stric puno pio, susjedi i rođaci savjetovali su joj da se razvede. No Jehovini svjedoci objasnili su joj Božje gledište o braku (Matej 19:6). Taj biblijski savjet i obećanje da će Bog ljudima omogućiti bolji život ovdje na Zemlji na strinu su ostavili dubok dojam. * Odlučila je da se ipak neće razvesti i počela je redovito proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Dok je s njima proučavala u dnevnom boravku, ostale snahe slušale su iz svojih soba.

S vremenom su i one počele proučavati Bibliju. Strina Jane pričala je drugima o onome što je naučila iz Biblije, a nama je često čitala i objašnjavala priče iz knjige Slušati velikog Učitelja. * Međutim kad su moji stričevi saznali da njihove žene proučavaju Bibliju, jako su se tome usprotivili. Jedan od njih uzeo nam je svu literaturu, čak i Bibliju, te je spalio. Vrijeđali bi nas i tukli kad bismo išli na sastanke Jehovinih svjedoka. Jedino moj otac, Sonny, nije bio takav. Nikada mu nije smetalo to što želimo upoznati Jehovu. Usprkos protivljenju sve su snahe nastavile ići na sastanke, a njihova ljubav prema Jehovi Bogu sve je više rasla.

Strina Jane krstila se 1974. i tako postala Jehovin svjedok, a ubrzo nakon nje krstile su se moja majka i ostale strine. S vremenom se i baka prestala držati hinduističkih vjerskih običaja. Ja sam s mamom i strinama godinama išla na sve kršćanske sastanke. No na jednom kongresu Jehovinih svjedoka kršćanka po imenu Shameela Rampersad upitala me: “A kada ćeš se ti krstiti?” Odgovorila sam: “Ne mogu se krstiti jer sa mnom nitko nikad  nije proučavao Bibliju.” Ona je predložila da proučavam s njom. Krstila sam se na sljedećem kongresu, 16. prosinca 1977. S vremenom se krstilo čak 18 članova moje obitelji s kojima sam živjela u istoj kući. No u vrijeme kad sam se spremala na operaciju koju sam spomenula u uvodu moj je otac još uvijek bio hinduist.

Riječi zapisane u Filipljanima 4:6, 7 često su mi bile izvor utjehe, a naročito nakon što mi je bio dijagnosticiran velik tumor na mozgu. Te riječi glase: “Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu — molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem — iznesite svoje molbe Bogu. I mir Božji koji nadilazi svaku misao čuvat će vaša srca i vaš um preko Krista Isusa.” Teško je ne biti zabrinut, posebno kad ti kažu da u bilo kojem trenutku možeš umrijeti. U početku sam samo plakala, a onda sam se stala moliti Jehovi. Tada sam osjetila “mir Božji koji nadilazi svaku misao” i taj me osjećaj nikad nije napustio.

Tijekom cijelog tog teškog razdoblja Jehova me takoreći držao za desnicu — osjećala sam njegovu pomoć i vodstvo (Izaija 41:13). Dao mi je snage da medicinskom osoblju hrabro objasnim da u skladu s biblijskom zapovijedi ne želim primiti transfuziju krvi (Djela apostolska 15:28, 29). Zahvaljujući tome kirurg i anesteziolog pristali su izvesti operaciju bez transfuzije. Nakon operacije kirurg mi je rekao da je zahvat bio uspješan te da su odstranili cijeli tumor. Također je rekao da u svojoj praksi još nikada nije vidio da se neki pacijent toliko brzo oporavio od tako velike operacije na mozgu.

Samo tri tjedna nakon operacije, dok sam kod kuće još ležala u krevetu, već sam vodila biblijski tečaj. Nakon nepuna dva mjeseca počela sam voziti automobil te sam krenula na sastanke i u propovijedanje. Zahvalna sam svojoj braći i sestrama u vjeri što su mi pomagali i surađivali sa mnom u objavljivanju biblijske poruke. Uvijek bi se pobrinuli da netko bude sa mnom i da se sigurno vratim kući. Uvjerena sam da je mom brzom oporavku uvelike doprinijelo to što sam slušala audiosnimke Biblije i usredotočila se na svoje duhovne potrebe.

Bila sam presretna kad je nakon moje operacije otac odlučio da će proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Krstio se u dobi od 73 godine i otada revno služi Jehovi. Sada više od 40 članova moje šire obitelji zajedno s nama slavi Jehovu. Premda mi je vid prilično oštećen, a lubanju mi drže metalne spojnice, istinski sam sretna jer se radujem vremenu kad će Jehova uspostaviti raj na Zemlji i ispuniti svoje riječi: “Gle, sve činim novo!” (Otkrivenje 21:3-5).

Imam brižnog supruga, koji služi kao kršćanski nadglednik, i prekrasnu kćer, Cleristu. Budući da služim kao pionir, odnosno velik dio svog vremena posvećujem propovijedanju dobre vijesti, njena svesrdna podrška puno mi znači. Jehova Bog doista je bogato blagoslovio moj trud. Dosad sam mnogima s kojima sam proučavala Bibliju pomogla da u svom životu osjete snagu Božje Riječi. Preko 30 njih krstilo se u znak predanja Bogu.

Svim srcem iščekujem vrijeme kad će Jehova okončati svu patnju i bol, a svoje vjerne sluge nagraditi životom u raju na Zemlji.